Sophia i njezin partner oko pet godina razmišljaju o djeci. Zabrinuti su zbog utjecaja čovječanstva na gubitak bioraznolikosti i klimatskih promjena te što nosi budućnost.
“Živim s hrpom tuge zbog kolapsa bioraznolikosti. Razmišljam o budućnosti i kakva bi bila budućnost djeteta u tom smislu.”
Strah od klimatskih promjena doveo je do toga da parovi imaju manje djece; otprilike jedna od pet klimoznanstvenica kaže da zbog krize neće imati djece ili će imati manje djece.
To nije jedini razlog za ono što vlade i naslovi nazivaju krizom beba, populacijskom krizom, krizom nataliteta, demografskom krizom, krizom starenja i ekonomskom krizom. Troškovi života, sigurnost stanovanja i nedostatak mogućnosti također igraju svoju ulogu.
Rezultat je da su vlade u cijelom svijetu zabrinute da žene jednostavno nemaju dovoljno djece.
Elon Musk smatra da je pad nataliteta veći rizik za civilizaciju od globalnog zagrijavanja. Postoji sve veći pokret pronatalista koji žele imati “tone djece” kako bi spasili svijet.
Prilično je jasno da, kada su žene obrazovanije, slobodnije i bolje imaju pristup kontracepciji, počinju rađati manje djece. Ono što nije jasno je kako ih uvjeriti da imaju više. Jeftinije čuvanje djece? Fleksibilnija radna mjesta? Više pomoći od muškaraca? Pristupačno stanovanje? Više optimizma u budućnost?
‘Budućnost niske plodnosti’
Statistike pokazuju da je većina žena ima 2,1 dijete, dovoljno da se postojeće stanovništvo zamijeni (tzv. stopa zamjene).
Prije pet desetljeća, knjiga Paula Ehrlicha The Population Bomb izazvala je globalne strahove od “masovnog gladovanja” na “umirućem planetu” zbog prenaseljenosti. Stručnjaci sada upozoravaju da će kriza nataliteta ostaviti sve manju bazu mladih koji podržavaju rastuću populaciju koja stari, a uspaničene vlade diljem svijeta bacaju novac na omnikrizu.
Dana 11. srpnja Ujedinjeni narodi objavili su Izglede o svjetskom stanovništvu 2024., reviziju svojih procjena stanovništva od 1950. do danas za 237 zemalja, s projekcijama do 2100. godine. U izvješću se kaže da “žene danas u prosjeku rađaju jedno dijete manje, nego oko 1990.”, te da se sada očekuje da će svjetska populacija dosegnuti vrhunac od oko 10,3 milijarde sredinom 2080-ih (u odnosu na oko 8,2 milijarde danas) prije nego što počne padati.
Taj će vrhunac doći ranije nego što se očekivalo iz razloga “niže razine plodnosti od očekivane”, utvrđeno je.
U ožujku je članak objavljen u Lancetu pokrenuo novi val naslova koji upozoravaju na katastrofu. Studija pod naslovom Globalna plodnost u 204 zemlje i teritorija, 1950.-2021., s prognozama do 2100.: sveobuhvatna demografska analiza za studiju globalnog tereta bolesti 2021. koju je proveo Institut za mjerenje i procjenu zdravlja Sveučilišta Washington (IHME), otkrila je da svijet se približavao “budućnosti niske plodnosti”.
Studija IHME kaže da će do 2050. više od tri četvrtine zemalja biti ispod stope zamjene. Do 2100. bit će 97%.
Jedine zemlje koje će do tada imati više od 2,1 su Samoa, Somalija, Tonga, Niger, Čad i Tadžikistan.
“Vlade moraju planirati nove prijetnje gospodarstvima, sigurnosti hrane, zdravlju, okolišu i geopolitičkoj sigurnosti koje donose ove demografske promjene koje će promijeniti način na koji živimo”, stoji u priopćenju za javnost.
Mjesta s niskim prihodima i višom stopom plodnosti – kao što je sub-sarahanska Afrika, koja će do 2100. doprinijeti više od polovice rađanja u svijetu – trebat će bolji pristup kontracepciji i ženskom obrazovanju, rekli su istraživači.
Zemlje s niskom stopom plodnosti i višim prihodima, poput Južne Koreje i Japana, trebat će otvorenu imigraciju i politike za podršku roditeljima.
Studija je također razmatrala pronatalne politike koje već postoje, kao što su besplatna skrb o djeci, bolji dopust za roditeljsku skrb, financijski poticaji i prava na zapošljavanje. No, nalazi sugeriraju da čak ni pronatalne politike ne mogu povećati stope plodnosti do razine zamjene, iako “mogu spriječiti da neke zemlje padnu na ekstremno niske razine plodnosti”.
Dr. Natalia V Bhattacharjee, suvoditeljica studije, rekla je da će trendovi “u potpunosti rekonfigurirati globalnu ekonomiju i međunarodnu ravnotežu moći te će zahtijevati reorganizaciju društava”.
Bhattacharjee je također upozorila da bi neke zemlje mogle pokušati “opravdati drakonske mjere” za ograničavanje reproduktivnih prava.
U međuvremenu, u Tajvanu, gdje je stopa plodnosti sada pala na 0,865, zatvaraju škole. U Japanu, gdje je stopa 1,21, prodaja proizvoda za inkontinenciju kod odraslih nadmašila je prodaju pelena. U Grčkoj, gdje je 1.264, neka sela nisu rađala godinama i ljudi se potiču da rade šestodnevni radni tjedan. A u Južnoj Koreji, gdje je 0,72, očekuje se da će se broj stanovnika prepoloviti do 2100.
“Stanovništvo Australije strukturno stari, a to znači da živimo dulje i da se ne nadomještamo rađanjem”, kaže dr. Liz Allen, demografkinja i predavačica na Australskom nacionalnom sveučilišnom centru za društvena istraživanja i metode. Stopa plodnosti u Australiji dosegla je vrhunac od 3,5 1961. Do 1975. – nedugo nakon što je Gough Whitlam ukinuo porez na luksuz na kontracepcijske pilule – pala je na zamjensku razinu (2,1), a sada, nekoliko godina nakon brojki iz 2021. koje je studija koristila , sjedi na 1.6.
Taj pad 70-ih bio je zahvaljujući pilulama, kaže Allen, ali i drugim velikim društvenim promjenama oko rodne ravnopravnosti, sa sve više obrazovanih žena, rada i pristupa razvodu bez krivnje.
Postoje oni koji odluče da ne žele djecu. Postoje žene koje odgađaju rađanje djece i stoga ih ima manje jer njihova osobna plodnost opada. A u Australiji i drugim razvijenim zemljama ima manje maloljetničkih trudnoća – što se općenito smatra dobrom stvari, ali i nečim što doprinosi nižoj stopi plodnosti.
Briga o djeci, bonus za bebu, roditeljski dopust: mogu li vlade to popraviti?
Vlade diljem OECD-a – i sve više u zemljama u razvoju – pokušavaju na sve moguće načine potaknuti plodnost.
Većina zemalja s niskom stopom nataliteta ima neki oblik rodiljnog dopusta. Mnogi imaju subvencioniranu skrb o djeci i neki oblik obiteljskog doplatka, a nešto više od polovice ima fleksibilno radno vrijeme ili porezne olakšice za uzdržavanu djecu, prema podacima Ujedinjenih naroda. Ali čak i nordijske zemlje, s njihovim fokusom na ravnopravnost spolova, roditeljski dopust i snažnu mrežu socijalnih usluga, bilježe pad plodnosti.
U Kini je “politika jednog djeteta” postala “politika troje djece”, zajedno s boljom zdravstvenom zaštitom majki – i smanjenim pristupom pobačajima. Japanski političari pokušavaju nadmašiti jedni druge pronatalitetnom politikom uključujući subvencije, besplatnu dnevnu skrb, bolju sigurnost posla i potporu za liječenje neplodnosti. Južnokorejska vlada potrošila je više od 200 milijardi dolara kako bi pomogla obiteljima da imaju djecu.
Nije upalilo. Politike s najboljim namjerama dosljedno su dovele do manje baby booma, a više do povremenih baby bump-ova.
Uzmimo, na primjer, australski bonus za bebe koji je uveo tadašnji blagajnik Peter Costello: “Jedna za mamu, jedna za tatu i jedna za zemlju”.
Djelovalo je, pomalo, ali stručnjaci opisuju porast plodnosti više kao “bljesak”. To nije spriječilo zemlje, uključujući Rusiju, Grčku i Italiju, da daju bonuse za bebe.
Jennifer Sciubba, američka demografkinja, politologinja i autorica knjige 8 Billion and Counting: How Sex, Death and Migration Shape Our World, nedavno je u podcastu Ezre Kleina govorila o složenoj međuigri čimbenika koji određuju bebine želje.
Ona kaže da slijediti “slijed uspjeha” – dobiti obrazovanje, odličan posao, dom, nešto ušteđevine – znači odustati od rođenja djece. A kada ljudi dobiju više novca, žele imati i druge stvari u svojim životima koje bi djeca mogla oduzeti – odlazak na dobar obrok, odmor, potpuni san.
Imati više od dvoje može se činiti nezamislivo intenzivnim, teškim i skupim, kaže ona, ali nikada nije samo novac u pitanju. Što je s podrškom obitelji i zajednice? Religija? “Mala logistika” kao što je potreba za novim automobilom da stane dovoljno autosjedalica?
Kroz istočnu Aziju, kaže Sciubba, širi se ideja da “brak više nije potreban za dobar život”.
“To bi zapravo moglo ugušiti vaš život zbog rodnih odnosa unutar kućanstva”, kaže ona.
Sciubba postavlja pitanje koliko država može učiniti. Zatim je tu prevladavajuća kultura; u Južnoj Koreji, na primjer, postoji plaćeni očinski dopust, ali ga muškarci ne koriste.
“I jednom kada zemlje padnu ispod razine zamjene, obično tamo i ostanu“, kaže Sciubba.
Mađarska, pod Viktorom Orbánom, ponudila je besplatnu IVF, porezne olakšice i zajmove s niskim kamatama za obitelji s djecom – i dok je to podiglo stopu plodnosti, to je također plašt za nacionalističku politiku identiteta i dolazi s ograničenjima kontrole rađanja i abortus.
“Možete oduzeti individualna prava kako biste povećali stope plodnosti”, kaže Sciubba. “Ne zagovaram to.”
Ističe primjer rumunjskog vođe Nicolaea Ceaușescua, diktatorskog komunističkog vođe koji je došao na vlast u kasnim 60-ima. Pokušao je povećati stopu plodnosti zabranom kontracepcije i zabranom pobačaja za žene mlađe od 40 godina s manje od četvero djece; žene su umrle od poroda ili pobačaja u dvorištu, a sirotišta su bila puna napuštene djece.
“Vidjeli ste da se rađanje povećava… sve dok ga je palcem pritiskao. Zatim se sve vratilo natrag,” kaže Sciubba.
Pregled koji je 2022. godine provelo Australsko nacionalno sveučilište za središte savezne vlade za stanovništvo otkrio je da financijski poticaji poput dodatka za bebu i obiteljskih poreznih olakšica mogu imati pozitivan učinak na plodnost. “Međutim, učinak je obično malen jer transferi predstavljaju manji dio ukupnih izravnih troškova djece”, pokazalo je.
Dodatak za bebe potencijalno je povećao rođenje, privremeno, za oko 2%. Druge politike, uključujući bolju skrb o djeci i bolji roditeljski dopust, mogu donekle isto to učiniti, ali ne rješavaju problem.
Tri najvažnija čimbenika povezana s odlukama o plodnosti, pokazalo je istraživanje ANU-a, bili su cijena, sigurnost posla i “imati nekoga koga volite”.
Allen kaže da će otprilike do 2054. godine vjerojatno doći do prirodnog pada stanovništva – više smrti nego rođenja. Stoga će imigracija biti važnija nego ikad za popunjavanje nedostatka vještina i poticanje rasta. Za izgradnju domova i infrastrukture. U Australiji se useljavanje koristi za ublažavanje stope nataliteta – ali ono je vlastito političko bojno polje.
‘Krivnja se svaljuje na žene’
Bez odgovora na vidiku, kaže Allen, postoji i etički problem. Od žena se traži da rađaju djecu, brinu o starijima, sudjeluju u radnoj snazi i obavljaju neplaćeni rad kod kuće. I mladi sada to proviđaju, kaže ona.
Allen kaže da se traži da žene preuzmu teret demografske “krize”.
“Krivnja se svaljuje na žene. Na žene se gleda kao na vratare stanovništva i smatraju se hedonistima i sebičnima ako se ne naseljavaju i ako ne rađaju.”
Sophia je sada trudna – tek u ranoj fazi – zbog čega nije htjela koristiti svoje puno ime.
“Bila sam prilično sigurna da ne želim djecu. Postojao je veliki faktor načina života. Biti odgovoran za drugog čovjeka mijenja vaš život. Naposljetku, to je bila vrlo sebična odluka… Sebično sam željela tu dodatnu dubinu u svom životu. Ali to nije bila laka odluka za mog partnera ili mene… stvarno smo se trudili oko toga. Ali sve u svemu, odlučili smo da je to ono što želimo za naše živote.”
Izvor: The Guardian
Komentari