Najstrašnija ispovijest do sada: “Mika Aleksić silovao me 7 mjeseci, skoro svakog utorka. Povraćala sam i tuširala se po 10 puta, a i dan-danas osjećam njegov miris”

91

Još jedna žrtva nastavnika glume i redatelja Miroslava Mike Aleksića progovorila je o seksualnom zlostavljanju. 20-godišnja žrtva Aleksića prijavila ga je i dala iskaz tužiteljstvu, a za Blic je ispričala što je sve prošla tijekom devet godina pohađanja glume.  Ova djevojka kaže kako i dan danas osjeća njegov miris i kako joj se priviđa na ulici. Hrabra djevojka kaže kako joj je cilj da Aleksić ne siluje niti jednu djevojku. Njezinu mučnu priču, od psihičkog zlostavljanja, ponižavanja i uvreda do serije silovanja prenosimo u cijelosti.

Počelo je dva tjedna nakon mog 18. rođendana. Kao da je pričekao da budem punoljetna, iako su druge djevojke bile i mlađe kada ih je napastovao. Kada je sve to počelo, povraćala sam, smršavila sam 11 kilograma. Osušila sam se. Nisam povraćala samo nakon škole, događalo se i tijekom dana. Svaki obrok bih povratila. Kada me je prvi put odveo u svoju sobu (u prostorijama tzv. škole glume), sjećam se da je cijeli sat pričao o ženskom samopouzdanju i fatalnim ženama. Pričao je kako žensko samopouzdanje ne postoji, kako može da ga odnese vjetar, da pukneš prstima i žena padne. Cijelo vrijeme me je gledao u oči. Imala sam u tom trenutku nula samopouzdanja zbog njega, ali nisam tada ni bila svjesna. Gledala sam ga s divljenjem! Mislila kako on sve zna i kako sve vidi! Procijenio je i on to i odveo me u sobu, gdje mi je rekao da ćemo raditi na mom samopouzdanju i da će on meni pomoći. On je veoma inteligentna osoba, prepametan čovjek koji je pripremio savršen zločin.

Kada bi se to dogodilo, ja sam se tuširala 10 puta. Bez pretjerivanja, 10 puta. Uđem u kadu, istuširam se, izađem, pa se vratim u kadu jer moram to sprati sa sebe. Znala sam da nije normalno da me dira netko od 66-67 godina, bilo mi je odvratno, ali i dalje nisam sumnjala da ima bilo kakve namjere koje nisu pedagoške i za moje dobro. To je taj bolesni strah da ti njega ne smiješ razočarati, nikako! Vraćala sam se u školu, jer sam se plašila da on ne pomisli da zbog toga nisam došla. To je do te mjere išlo.

Da nas je netko napao na ulici i odveo u podrum, možda bismo se uspjele obraniti, ali ne i od njega. Upravo je to proizašlo iz onoga kako nas je odgajao. Jer, on nas je odgajao. Ni roditelji, ni škola, ni prijatelji… On je bio ključni mentor.

Ponekad bi propustio jedan ili dva utorka i pomislila bih da to prestaje, da će sve ponovno biti kako treba… A onda te opet pozove u sobu. Sjećam se tog bolesnog straha svaki put pred odlazak u tu prostoriju. Bila sam šef grupe, stajala sam u sredini i na kraju sata izgovarala molitvu “Očenaš”. Sve vrijeme sam čekala hoće li mi prići da mi kaže da ostanem, noge su mi se tresle.

Bio je svibanj, a sve je počelo u studenome. Sjedila sam u kafiću s dvije prijateljice. Za stolom pokraj bile su dvije kolegice, koje su znale da se u toj školi nešto događa. Prišle su nam, pitale su kako idu pripreme i da li se nešto događa u sobi. Kao da sam jedva čekala da me to neko pita, pukla sam, počela da plačem… Onda me je kontaktirala jedna starija kolegica. Govorila mi je da nikako ne idem na posljednji sat. Ipak sam otišla, to je taj bolesni trenutak, ali dogovor je bio da se krajem sata one pojave i spriječe ga da me odvede u sobu. Tako je i bilo. To je bio moj posljednji susret s Mikom. Izletjela sam niz stepenice, ispred škole, u Knez Mihailovu, i opet sam povraćala. Bilo je to olakšanje pomiješano sa strahom, jer sam se plašila da će se možda nastaviti, da će uspjeti doći po mene i kad više ne budem u studiju.

 Pozvala sam ih na piće. Morala sam im reći, jer sam znala da mu neće moći reći “ne”. Rekla sam im: ili da se ispišu iz grupe i da glumu upišu bez njega, jer su talentirane i vrijedne, ili da ne upisuju glumu, da ne bi morale da idu na pripreme. Dobro se osjećam jer sam spriječila da dožive isto što i ja.

Znala sam da to nije rješenje. Da moramo nešto drugo poduzeti i da ga moramo prijaviti. Obitelji sam ispričala blažu verziju, tek ponešto, nisam spominjala silovanje, da bi preživjeli. Tek poslije razgovora s Ivinim ocem shvatili su što se zaista događalo i dobila sam bezuvjetnu podršku.

Ovo je poziv svima koji trpe bilo koji vid šikaniranja i maltretiranja da kažu NE! Da prijave! Uvijek će biti netko tko će vas razumjeti i pomoći. Zato se svatko treba javiti. Meni je drago što smo stali na put svemu, mislila sam da će trajati vječno.”

Komentari