Došla neka žena pod moju objavu na fejsbuku da mi kaže kako da živim. Konkretno, predložila mi je da nađem „stalni posao“ pored pisanja. Ženu niti znam niti poznajem. Nit’ mi je rod, nit’ pomozi bog. Da mi je rod, poznavala bi me bar toliko da zna da meni nikad niko nije mogao da govori kako ću da živim. Majka i otac su se trudili negde do sedamnaeste, posle su i oni digli ruke. Ali pustimo sad mene. Kakvi su to ljudi koji odu kod nepoznatog čoveka na profil i kažu mu da nađe posao? Odakle crpe opravdanje za takav postupak? Da li su rasli na grani i nikad nisu čuli za koncept pristojnosti, pa ne znaju da je mešanje u tuđ život, a da vas niko ništa nije pitao, žešće nevaspitano i prostački? Zaista svaki put ostanem zatečena kad mi uleti neki takav padobranac. Ne znam odakle da počnem svoj odgovor, jer čini mi se da je niz pogrešnih pretpostavki na kojima padobranac počiva beskonačan. Ali dobro, ima nevaspitanih ljudi, i toga će uvek biti, šta se ja pa toliko iščuđavam kao da sam videla Marsovca.
Veći problem su mi ove njihove marsovske teorije o životu i radu, o kojima sam već pisala u par navrata. Pisala sam u onom tekstu gde sam vam pričala o svom profesoru psihologije sa faksa koji je govorio „Da sam sin grofa studirao bih filozofiju, a pošto nisam, mora od nečega i da se živi“, kako mi je ta njegova rečenica rasvetlila čitav životni put i razjasnila mi realnost u kojoj ja jesam ćerka grofa koja studira filozofiju i koja nikada u životu nije razmišljala o poslu kao načinu da se zarade pare i poslu kao načinu da se izgradi samopouzdanje. Mene posao nije zanimao. Nisu me zanimale pare i nije me zanimala moć. I nikad nisam radila. Zanimale su me ideje i osećanja i imala sam savršene uslove da im se apsolutno posvetim. To ne znači da jednom nisam slučajno zaradila honorar popevši se sa mikrofonom na sto u lokalnoj kafani, honorar od masnih napojnica, a drugi put u životu kad sam ušla u uži izbor za najbolju dečiju priču na konkursu Radio Beograda „Dobro jutro, deco“. Pre i posle toga sam zarađivala ništa, bila sam ništa i volela sam to svoje ništa. Pisala sam feminističke tekstove o slobodi, o tome da žena ne sme da bude rob bilo čega, pa ni karijere po svaku cenu, pa ni ekonomske nezavisnosti po svaku cenu. Jer ako su karijera i ekonomska nezavisnost ono bez čega nemate samopoštovanje i slobodu, onda su vaše samopoštovanje i sloboda na klimavim nogama. Integritet se ne gradi na spoljašnjim stvarima, već ga temeljimo u vlastitom sopstvu. Ja sam svoj život provela u apsolutnoj slobodi, materijalna zavisnost nije uslovljavala nijednu drugu vrstu zavisnosti, ljudi koji me vole (roditelji i muževi) su bili srećni da mogu da mi priušte privilegiju grofovskog života u balonu, a ja sam bila srećna što kapiraju da im zbog toga ništa ne dugujem i da je moja sloboda svetinja koja se ni sa čim ne ucenjuje. Ne postoji savršeniji način života od ovoga koji oduvek vodim ja – ne moram da rintam i mogu da radim šta hoću. Osećam se kao da slobodno plutam po univerzumu rasterećena svih boljki smrtnika. To ne znači da već sutra, ako bi se život okrenuo za 180 stepeni, ne bih radosno radila bilo koji posao, bila baba sera ispred nekog wc-a ili bilo šta. Svi poslovi su super, nijednog se ne bih stidela, kopala bih noktima da prehranim svoje dete ako bih morala. Ali ne moram. I sve dok ne moram, ostajem u svom svetlucavom balonu. Šta nije jasno?
Pre nekoliko godina, na otvaranju festivala Vrisak u Rijeci, voditelj programa je zamolio publiku da vrisnu što jače. Riječka publika je inače prilično teška na reakcijama, a ja sam bila za šankom, popila par piva i baš mi se vrištalo. Vrisnula sam iz petnih žila i taj vrisak se prolomio celim brodom Marina na kome je otvaranje održano. Voditelj me je pozvao da izađem i još jednom vrisnem u mikrofon, da tako otvorimo festival. Ustala sam sa barske stolice i došla do njega. Pre vriska, pitao me je da se predstavim, da kažem ko sam i čime se bavim (to je bilo pre nego što sam objavila knjige i dok još nisam pisala kolumne). Rekla sam svoje ime. On me pitao šta sam po zanimanju, ja sam mu se smireno nasmešila i rekla „ništa“. To je bio tačan odgovor. Ništa. Po zanimanju sam ništa. Voditelj se malo zbunio, a u celoj publici sam osetila blagu nelagodu. Izgleda da je samo meni bilo udobno u vlastitom Ništa, svi drugi su imali problem sa tim. Problem sa sobom.
Prošlo je od tada dobrij 6-7 godina, ja imam tri objavljene knjige, pišem kolumne za novac, kad me neko pita čime se bavim, kažem pesnikinja. Slagala bih da kažem ništa, jer više nije ništa. Trebalo je da prođe nekoliko godina dok ne naviknem da sam nešto. Svako „nešto“ me guši, oduzima mi slobodu plutanja po univerzumu. I taman sam se navikla, a neka snajka sa interneta bi mi natovarila još jedan STALNI POSAO, pored pisanja. Auh. Auuuuuuh. Eto gde ljudi mene dovedu. Da u jedno kišno melanholično jutro radnog četvrtka koji provodim u pidžami, umesto da putujem po svojoj glavi kroz izmaštane pejzaže, ljude, drago kamenje, svilene baldahine, kremasti šlag, beli pesak brašnjavih tirkiznih plaža, umesto da rešavam svekolike muke ljudskog roda, da se suočavam sa arhetipovima i egzistencijalnim šiframa i razgrćem nihilizam dnevnih kolotečina radnih ljudi, ja bivam povučena za jezik da po ko zna koji put nekome objašnjavam svoje sveto „Ništa“.
Ali dobro, tek je 9, dan je mlad, širok i podatan, prostro se preda mnom bez ijednog putokaza i utabane staze, neko bi umro da ga sa svih strana napadne sloboda, a ja iz ove rečenice skačem da zaronim u nju.
Komentari