Dokle ću ja više da prevaspitavam Internet, da se čudim ljudskoj gluposti, da analiziram paćenike, da tematizujem svakojake oblike onlajn tupila i pokušavam da normalnim pojedincima bar malo pomognem u artikulisanju svakodnevice na društvenim mrežama? Pa mislim, zauvek. Ili bar dok imam snage. Jer ljudi mi se stvarno čine zbunjeni, zatečeni, možda i sputani i ugnjeteni raznoraznim nepisanim koncepcijama ponašanja na Internetu, „svrhom“ interneta i „pravilima“ koja se na njemu poštuju. Toliko su uznemireni količinom agresije i nerazumevanja koje tamo zatiču da se valjda po nekoliko puta dnevno pitaju šta im to sve u životu treba i da bi možda trebalo da dignu ruke od društvenih mreža. Pa evo čak i moj muž, koji je svakodnevno posredstvom posla u kontaktu sa velikim brojem ljudi i koji sa lakoćom komunicira i ostvaruje kontakte, a koji već desetak godina nije na mrežama, vrlo često mi kaže da se nikada na te mreže ne bi vratio kad pomisli na količinu rigidnosti, ograničenosti i duhovnog jada koji bi ga tamo zatekli. Ali ja zaista ne mislim da je problem u mrežama. Problem ili rešenje, jeste u nama. U našoj sposobnosti da povučemo crtu.
Ne čudi me da su ljudi u virtuelnom svetu toliko nesnađeni, jer nesnađeni su i u materijalnom svetu, nesnađeni su u svom životu, ne znaju da povuku granicu svoje slobode i dostojanstva, ne znaju da onome ko prelazi tu granicu kažu „odbij!“, ne znaju da se sačuvaju. A s druge strane, znam koliko su usamljeni i koliko mnogima od njih društvene mreže znače. Taj mali dodir sa svetom, posredstvom lajka ili komentara, nekome može da ulepša dan, da mu donese vest ili iznenađenje koje mu u životu nedostaje i da stvori utisak pripadanja jednom kolektivu. Međutim, sve to pada u vodu kad baš tamo, u tom prostoru razmene i zajedništva, niotkuda izviru ljudi puni mržnje koji su u stanju da vas napadnu zbog bilo čega što su u tom trenutku voljni da izmisle kao problem. Takvih toksičnih likova ima puno, u životu i na mrežama. U životu ih ignorišete, bežite od njih, a na Internetu kao da dišete zajedno sa njima u istoj prostoriji i oni vam boravak tamo čine neprijatnim. A vi pristajete na to jer ne možete da promenite svet. Tako je, svet ne možete da promenite, ali ne morate da ga konzumirate u celosti. Možete da se ogradite od njega tamo gde vam ne odgovara. Niste zbog toga loši ljudi, niti slabi, niti netolerantni. Slobodno lupite taj blok čim vam nešto zasmeta. Niste dužni ništa da trpite, niste dužni nikome da se pravdate. Lupite blok i idite dalje. Ne dajte da vas zlo Interneta uvlači u rasprave i pije vam krv. To nije slobodni dijalog, to je nepotrebno iscrpljivanje, trošenje dragocene životne energije, vremena i nerava na razračunavanje sa nebitnim anonimusima i botovima koji ništa ne kapiraju. Dobar i kvalitetan život na Internetu je nemoguć bez jasno iscrtanih ograda. Ja bih do sad poludela da sam ovih petnaest godina Majspejsa/Tvitera/Fejsbuka/Instagrama trpela svakog idiota. Nema potrebe za tim. Niti sam ja verska organizacija, niti humanitarni centar, niti psihološko savetovalište, niti socijalna služba, niti večernja škola, niti trg, niti skupština, niti bokserska vreća, pa da sve nakaradnosti ovog sveta treba da primim k sebi, apsorbujem i razumem. Ja sam Frida Šarar, privatno lice koje voli sebe i sebi je na prvom mestu, nikome ništa ne dugujem, niko vas ne tera da me pratite, drago mi je ako ste normalni i uljudni, a ako niste moraćete potražiti sebi pomoć tamo negde iza mog bloka. Želim vam svima ugodan boravak na Internetu i u životu, on je moguć, ako škartirate gadove.
Komentari