Zadnjih nekoliko godina modna kuća Schiaparelli zavladala je modnim pistama i crvenim tepisima. Taman kad smo se pomalo zasitili beskonačne neiscrpne lepote romantičnih Valentino haljina i kad nam se Balenciaga ogadila zbog svojih prekontroverznih kampanja i halapljivog skretanja pažnje, tj. želje da se šokira svet ne birajući sredstva i kad nam je na kraju krajeva dosadila estetika ružnog, desio se jedan procep u svetskoj modnoj sceni u koji je kuća Schiaparelli uletela klizeći. I čulo se „klik“. To je bilo ono što nam je trebalo. Moda koja imitira umetnost, klasična i jednostavna, moderna i prastara, ženstvena i pomalo morbidna, kraljevska i plemenska, na tragu nadrealizma i art nuvoa. Ne postoji stvar koju su oni napravili, a da se meni ne dopada i ne postoji svetska zvezda koja iole nešto znači u šoubiznisu, a da poslednjih par godina nije ponela Schiaparelli na sebi. Čak i ona nesrećna Brenina haljina jeste zapravo čista kopija Schiaparelli dizajna. Za razliku od agresivne Balenciage koja je do juče diktirala trendove, a čiji se diskurs bazirao na provokaciji i apsurdu, Schiaparelli nam daje modu koja je poput poezije i koja ne provocira, već izaziva. Izazov, to je reč kojom bih suštinski opisala estetiku ove modne kuće. Taj izazov uvek ide do određene granice, ali je ne prelazi. On nije tu da provocira, već da podstiče.
Međutim, na poslednjoj pariskoj nedelji mode, ta granica kao da je malo nategnuta, izazov je previše zahtevao, očekivao od nas da budemo kompleksni, mudri, široki, neinficirani trendovima, slobodni od koncepcija, načitani i bogati utiscima o najraznovrsnijoj umetnosti koji su nas tokom života oblikovali i gradili naš stil, ali i otvoreni za nešto potpuno novo. S tim što je njihovo potpuno novo, uvek iznutra pomalo i staro, primenjeno na neočekivan i do sada neviđen način. Naravno da ogroman deo današnje internet populacije (o kome sam govorila pre dve nedelje u kolumni Testo) nije u stanju da ispuni ova očekivanja i zapravo je sve suprotno od ovoga što sam navela, pa je revija koja je otvorila nedelju mode u Parizu odmah buknula kao goruća tema oko koje su se ljudi sukobljavali u komentarima, doživljavajući je kao skandal.
Hiperrealistički modelirane životinjske glave u prirodnoj veličini – lav, leopard, vuk – izrađene od veštačkih materijala, prišivene za haljine ili bunde, šokirale su javnost i izazvale sablazan raznoraznih društava za zaštitu životinja. Nisu pomogla ni objašnjenja kreativnog direktora Daniela Rosberija da je inspiraciju pronašao u Danteovoj Božanstvenoj komediji, te da su glave životinja simbolično predstavljale pohlepu, ponos i požudu, a da u tom procesu nijedna životinja nije stradala. Džaba sve kad jedna pozavidna masa internet tupsona nije imala kapaciteta da ovu reviju doživi drugačije osim kao poziv za ubijanje i referiranje na lovačke trofeje. I to je upravo ona vrsta političke korektnosti koja će svojom glupošću ugušiti svet. Ti ljudi su vrlo usko profilisali svoju pažnju, njihov prag tolerancije na sve što sluti da prekorači aktuelni sistem vrednosti jeste najniži mogući, ako ga uopšte i ima. Oni reaguju agresivno verujući da štite nečija prava, ne dozvoljavaju trunku rizika i hoda po ivici, ne razumeju dvosmislenost, ironiju, metaforu i funkcionišu samo na terenu onoga što im je dobro poznato. Trudeći se da naprave svemir bezbednijim mestom za život, oni ga prave glupim i represivnim mestom koje se boji promena. Nema suštinskih promena bez ozbiljnog rizika. A rizik i bezbednost ne idu zajedno.
Kad sam prvi put ugledala glave na haljinama, odmah mi je bilo jasno da to ne mogu biti prave glave, već da su majstorski izrađene ljudskom rukom da bi izgledale kao prave i odmah mi je bilo jasno da je nemoguće, pogotovo u današnje vreme, da poruka iza koje stoji ozbiljan dizajnerski brend star skoro sto godina, može biti nehumana, nasilna i krvoločna. To je svakom normalnom čoveku jasno prve sekunde. Takođe i cela priča o Božanstvenoj komediji mi je nebitna. Bitno mi je kako su te haljine iskomunicirale sa mnom, šta su mi poručile, šta su u meni probudile, da li sam poželela da ih obučem.
Gledajući reviju doživela sam neku vrstu uzbuđenja, kao kad posmatram dobro umetničko delo. Bila sam iznenađena i ganuta. Na ovom učmalom svetu se ipak dešava ponešto sveže i novo. Neki ljudi nisu odustali od probijanja granica. Divlje zveri su arlaukale sa ženskih tela, savršeno dizajnerski uklopljene u konstrukciju haljina i kaputa, poput naših aura koje su se konačno materijalizovale i dobile svoj 3D print. Videla sam ih kao skulpture koje izražavaju ženski bes i borbu i ranjivost, ali pre svega moć i pobedu nad svime što nas je tlačilo. Ovo je era žena, nećemo dozvoliti da ijedan naš potencijal, osećanje ili potreba budu ugušeni. Schiaparelli je taj istorijski momenat opevao u svojoj reviji, a da možda nije bio ni svestan. Hvala za otvorenost i hrabrost. Nemoguće je ropskim načinima slaviti slobodu i konzervativnim diskursom obrazložiti promenu.
Komentari