Pitala sam je šta za nju znači poezija. Ne poezija kao nešto spoljašnje, produkt civilizacije i kulture, nego poezija kao deo tebe, urođeni ili stečeni deo, kako se sa tim delom nosiš i šta on za tebe znači?
Njen odgovor je odmah potvrdio da moje pitanje ima smisla i da je postavljeno pravoj osobi. Rekla je da joj je najteže bilo u početku prepoznati sebe kao pesnikinju, a onda i prihvatiti tu istinu o sebi. Dok je izgovarala te naizgled jednostavne rečenice, ja sam iza njih videla cele pejzaže uslova, okolnosti i puteva što čine život umetnika koji je rođen kao umetnik, koji to nije birao niti planirao, kome umetnost nije aspiracija i ambicija, već priroda, bit ili sudbina.
Dok čovek odrasta i polako upoznaje sebe, on nema unapred spremne društveno definisane etikete koje će da nalepi na svoje novoiskrsle osobine. On živi pokušavajući da se snađe u tom moru značenja kojima je logos popločao skoro sve aspekte našeg postojanja. Isprva mi ne nalazimo tačne oznake za svaki naš modus. Neke ne razumemo i nazivamo pogrešno, neki ostaju neoznačeni i oni nas najviše zabrinjavaju i muče. Kao korov koji raste u naprslinama pločnika. Ko sam ja? Zašto ovo radim? Kako se ovo zove? Da li je ovo normalno? Da li sam ja luda?
Ti se rađaš s tim i osvešćuješ polako da takav nigde ne pripadaš, nigde ne možeš da se udeneš. Biti umetnik, a ne znati da si umetnik – ko je to prošao ni pakao mu neće teško pasti. Trenutak kad to prepoznaš je kao prvi udah vazduha nakon dugog koprcanja pod vodom. Ali onda tek predstoji vreme, godine, u kojima to moraš i da prihvatiš. Da prihvatiš svoj dar, svoje mesto i svoje značenje u svetu. Nisi više trava koja probija beton, sad si šuma kroz koju svet diše.
Pitala sam je kako se nosiš sa poezijom u sebi, a njene prve dve reči „najteže je bilo prepoznati i prihvatiti“ usledile su nakon mog pitanja kao 2, nakon 1+1=? A nismo se dogovarale, niti smo ikada o tome pričale. Oči su mi zasuzile.
Tu čovek ne može da ne pomisli na onaj drugi ekstrem, a to su ljudi koji sami odluče da budu to i da se tako zovu. Oni nemaju šta ni da prepoznaju ni da prihvataju. Odluka je svestan i afirmativan čin. Oni to jednog dana odluče i nema nikakve muke oko definicije, označavanja, identiteta. Ali bogme ima muke sa stvaranjem. Nije lako stvarati kad nemaš u to u sebi. Kad se nisi rodio sa porođajnim mukama od kojih ti puca telo i misli ti izbijaju na uši. Kad ti se osećanja ne zatalasaju od najnežnijeg povetarca. Beskonačan je tad onaj beli papir pred tobom, njegova belina guta svemir, ti se po njemu protežeš i valjaš, ali tvoje biće nikada ne prekrije dovoljno, uvek ostane ta belina koja štipa za oči. Na svetu će uvek biti više „umetnika“ nego umetnika. To je prirodno i logično stanje stvari. I nije čak ni toliko bitno, jer su to dva različita profila, koji se ni u čemu ne dodiruju. Jedni žele uspeh, ugled i priznanje, drugi samo žele da se izraze i da ih neko razume. Jedni govore iz enciklopedija, literature, tehnike i statistike, drugi govore iz saosećanja, boli, univerzalnih simbola i verovanja u svetu bliskost među ljudima. Njihovi ciljevi se ne ukrštaju i jedni drugima ne smetaju.
Ali opet, zanimljivo je kao fenomen, kako jedni odbijaju svoju bit ne razmišljajući o aktuelnom i tekućem, dok drugi izmišljaju svoju bit da bi se ostvarili u aktuelnom i tekućem. Večnost pak, stoji sa strane, nezainteresovana za oblike, motive i metode, nefascinirana patnjom prvih ni drčnošću drugih, ne zanimaju je nepravda i pravda, uspeh i neuspeh, nevidljivost i popularnost, ona se mirno i beskonačno proteže kao podloga promenljivih trenutaka, pušta komadiće istine da se talože u njoj.
Komentari