Za četiri dana mi je rođendan. Obožavam rođendane. Taj datum u mom kalendaru svetli i drugačiji je od svih praznika. 28. decembar je od somota i pliša, od tamnog gustog vina, od vatre, od zagrljaja, od čokolade, od tople krvi i od osmeha. Kao i moje ime. Ono stoji kao pečat koji pokriva taj dan, kao zastava koju sam zabola u njega. Svake godine ga iščekujem i osećam kako se približava. Nekad sam mu se radovala što ću imati još jednu godinu više, a sada mi on svaki put donese godinu viška sa kojom ne znam šta bih i gde da je smestim. Ali nisu godine poenta rođendana. To je dan kad su nas majke donele na svet. To je dan koji je promenio njihove živote i kojim je počeo naš život. Pa kako da to ne slavim? Svi drugi datumi i praznici sveta ne bi ni postojali u mojoj glavi da nije bilo rođendana, jer ne bi bilo ni moje glave. Nije to nikakvo samoljublje, niti egocentričnost. Ponekad sam rođendane provodila sama, bez ikakvih pompi i proslava, ali ipak duboko zaronjena u taj dan, osećajući svaku njegovu sekundu kao otkucaj vlastitog srca.
Mama bi mi čestitala rođendan odmah ujutru. Pričala bi kako me teško rodila, kako sam bila modra po rođenju i nisam odmah zaplakala. Ujak mi svake godine priča kako mu se auto zaglavio u snegu, a on me zamotao u bundu i nosio kroz smetove. Baka i deda su mi pričali o tome kako su nacepali ko zna koliko metara drva da bi u kući stalno bilo toplo. Neki čovek iz sela me pre par godina sreo i pričao mi kako je vozio kroz vejavicu, na traktoru bez kabine, 30km do drugog sela, da bi dovezao drva iz zabrana, jer dolazi beba u kuću. Svi njihovi životi su se zavrteli oko mene i organizovali su mi najlepše prve rođendane. Toliko lepe i čarobne da se reč rođendan zauvek uselila u moju glavu kao nešto najuzbudljivije u čitavoj godini. Ne znam da li sam imala dve ili tri godine, ali tačno se sećam tog trenutka kada se značenje pojma rođendan okitilo srcima, somotom, čokoladom, toplinom i zagrljajima. I ostalo je tako do danas.
To ne znači da rođendane provodim savršeno srećna i razdragana. Provodim ih osetljiva, razoružana, zamišljena, pomalo setna, pomalo nervozna, ali uvek slavljenički i svečano, stopljena sa trenutkom rođenja, zahvalna majci za život i ljubav koje mi je dala, zahvalna svima oko mene što slave sa mnom ovaj dan, malo pripita, obavezno elegantno odevena, udišem molekule vazduha 28. decembra kao da udišem vlastitu dušu i uvek otplačem pomalo.
Nema rođendana bez suza. Nekoliko dana unapred postanem osetljiva i razdražljiva, a što se više približava, to moja ustreptalost raste i postajem lako povrediva i neotporna na svet. Rođendan me omekša i raspilavi, zamagli mi pogled, spusti mi gard, nadnese me nad celokupno moje postojanje koje se odigrava između dva 28. decembra, a te ptičje perspektive nad životom znaju da ošamute čoveka.
Kažu, plakao si kad si se rodio i plakaćeš na taj dan svake godine pomalo. To je okej. Nisu suze najgora stvar na svetu, niti one mogu da pokvare rođendan. Ako ništa drugo, u ovim godinama dobro je imati neki dokaz da smo još uvek živi i da nismo od kamena.
Komentari