Sanjala sam kako se vozim taksijem kroz Nemačku. Nikad nisam bila u Nemačkoj. Uzbuđena sam što sam tu i kažem taksisti da me vozi u Keln. Tu blizu Kelna je Leverkusen, gde moj deda živi i radi 25 godina.
– Ma znate šta. Vozite me u Leverkusen. Idem kod dede.
Čim sam to izgovorila, kroz glavu mi je prošla misao da je deda u penziji i da ne živi više u Nemačkoj. Odmah nakon te misli setila sam se da deda više nije živ i da u Leverkusenu nemam nikog. Počela sam da plačem, baš jako, na zadnjem sedištu nemačkog taksija. Duša me bolela što dede više nema, što je stan u Leverkusenu prazan, što je kuća na selu prazna i što je moje detinjstvo gotovo. Probudila sam se usred noći u suzama. Muž je pored mene spavao dubokim snom, a ja sam ostala budna još sat vremena, razmišljajući o prošlosti, o svom odrastanju i svetu kojeg više nema.
Setila sam se kako sam pisala dedi pisma. Slova bi se zamrljala od mojih suza. Dole na kraju teksta nacrtala bih dve male suze, da mu objasnim koliko mi nedostaje i zašto je pismo zamrljano. Dolazio je velikim vozom i nosio ogromne torbe pune poklona, kakvi kod nas nigde ne mogu da se kupe. Pričao je o Nemačkoj i ja sam upijala svaku njegovu reč, kao da priča o nekoj drugoj galaksiji, za mene nedodirljivoj. Zamišljala sam zelene parkove u Leverkusenu, velike robne kuće koje mirišu na sreću, dedin stan, ulice i automobile, i sve je to u mojoj glavi bilo kao neki poznati, puno puta odgledani film, nespojiv sa mojom realnošću. Te noći mi je po prvi put u životu, palo na pamet tako logično i očigledno pitanje: zašto me roditelji nikada nisu odveli u Nemačku, u posetu dedi? Meni je kao detetu i sama pomisao na odlazak tamo izgledala kao put na Mesec, pa mi nije ni padalo na pamet da im to tražim. Ali oni su mogli da se sete. Imali su auto. Već su bili u Nemačkoj. Mogli su da kažu, bar jednom u životu, idemo sa decom u posetu dedi. Meni bi to značilo najviše na svetu. Moja mala duša je čeznula za daljinama, za nepoznatim gradovima, za lepotama zemaljske kugle. Sećam se živo i jasno svoje ogromne volje za životom, radoznalosti i ljubavi prema novim iskustvima. Odlazak kod dede bih pamtila zauvek, razbio bi mi u glavi tu barijeru iza koje stoje „nemoguće“ stvari i približio bi mi dedu, pripojio ga za moju stvarnost. Ali ne, nikada nisam otišla. Odrasla sam misleći da je to nemoguće, da je Leverkusen na Mesecu.
Maštala sam kasnije i o drugim gradovima. O Londonu, Parizu, Njujorku. O Bombaju i Džakarti. O Rejkjaviku i Oslu. Maštala sam o vodopadima i prašumama, pustinjama, pirinčanim poljima, lednicima, fjordovima i savanama. Vukla su me ta mesta kao da se sav magnetizam zemaljske kugle podelio na mene i njih. Ali nisam otišla nigde.
Ipak, u selu u kome sam živela važila sam za svetskog putnika, u poređenju sa drugom decom. Jer išla sam na more, išla sam na izlete, išla sam u gradove, imala sam rodbinu, babe i dede van sela, dok su mnogi moji vršnjaci svoje živote provodili na teritoriji čije su granice crtali dometi nasleđenog bicikla i nogu koje ih nose. Ta deca nisu imala ni televizore ni knjige. Njihov svet je bio potpuno hermetičan. Posmatrajući njih, činilo mi se kao krajnji bezobrazluk da tražim nešto više od onoga što sam već imala.
Onda su došle sankcije i cela zemlja je postala hermetično selo iz kojeg ne možeš nigde. Provela sam mladost u tom zatvoru, u zapušenoj toksičnoj klimi jedne gladne opljačkane raspale države. Dok su mladi ljudi širom sveta hranili svoj duh i otvarali vidike osvajajući nove prostore i upoznajući nove kulture, mladi ljudi u Srbiji su duvali lepak po parkovima i pušili travu po skloništima, da im bar droge otvore vrata percepcije kad su im sva druga vrata zatvorena. U tom turobnom vremenu je prošla naša mladost, godine koje su nas formirale, izgoreli smo od želje, od volje, od potencijala koji nisu imali gde da se ostvare i u jednom trenutku je za sve bilo kasno. Da, vremena su se promenila i odjednom smo mogli da putujemo, ali više nam nije bilo ni do čega. Sad možeš da me vodiš na kraj sveta, svejedno mi je. Ugasio se onaj magnetizam. Ne vuče me strast ka daljinama. Ne patim za nepoznatim gradovima. Nije mi dato kad sam žarko želela, sad mi više ne treba.
Ujutru smo uz kafu muž i ja razgovarali o svemu tome. Pričao mi je kako su njegovi stalno išli u Trst, kupovali ploče, pili espresa, ali njega nikad nisu vodili. Kaže: „Ja sam odrastao, a da nikada nisam otišao u jebeni Trst, koji je odmah tu pored Rijeke. Nemoj se čuditi što te nisu vodili u Njemačku. Valjda je to takvo vrijeme bilo. Djeca su ostajala doma, sa babama i didama.“ Ma nisam ja nikad ni zamerila mojima bilo šta. Osim toga, imala sam pred očima vršnjake koji se nikad nisu pomakli iz svog mesta. Ali opet, nakon ovog sna kao da sam tačno osetila koliko bi mi kao detetu značilo da sam doživela ono što nisam, da sam otišla na mesta o kojima sam maštala, da sam sve te beskonačne imaginarne puteve materijalizovala u kilometre. Zato sam i plakala. Moj deda i sećanje na njega zauvek su nastanili jedno mirno mesto u mom srcu. Prebolela sam smrt, imam samo uspomene koje me ogreju i razneže. Ali ono što nisam prebolela i što čovek nikada ne preboli, jesu momenti detinjstva koji bi ga učinili boljim čovekom, da ih nije propustio. Tih momenata često nismo ni svesni. I ponekad ne možemo nikoga da krivimo zbog njih. Ipak, oni u nama zjape i čekaju da budu otkriveni. Kad se to desi, zaboli nas čak iz podsvesti. Tuga arlaukne iz dubokog sna. I plačemo sami u mraku, dugo, dugo, dugo.
Komentari