Ujutru u osam ispratim muža i dete u radni dan i ostanem sa šoljom kafe nasred sobne tišine oko čijih zidova se pletu prigušeni zvuci motornih vozila, mokrih ulica koje pet spratova niže pršte pod točkovima, upetlja se poneka sirena, krik galeba, svakog jutra se taj šal od udaljenih zvukova štrika oko moje tihe sobe u kojoj pijem kafu i dišem, sat kuca i pas zadovoljno spava. Onda pustim HRT2, emisiju o najlepšim francuskim vrtovima, novi serijal, pre njega je bio onaj o engleskom vrtlarstvu, ali u mom životu, mojoj samoći i imaginaciji koja se seli u predele iz časopisa, televizora, slika i knjiga, ovo je ko zna koja emisija po redu. Gotovo da imam utisak da su svi ti vrtovi moji i da se kontinuitet koji imam u ljubavi prema takvom sadržaju sad već ugradio u mene. Dovoljno je da se prikopčam na bilo koju novu epizodu i da osetim kao da sam pristupila nečemu privatnom što kao reka protiče kroz istoriju mog iskustva.
Ovog jutra je priča smeštena na francuskom ostrvu Réunion u Indijskom okeanu. Vrtovi su puni voća, povrća, cveća, autohtone vrste su prošarane alogenim, sve praznine u pejzažu popunjava divovska egzotična trava, šiblje, paprat, treba se probiti mačetom kroz gusto, rosno i sočno rastinje, izobilje zelenila u kome na svakom koraku možeš da ubereš slatki zreli plod, mali rajski vrt. Na sredini vrta kuća u kreolskom stilu, građena kao brod. Sa ručno pravljenim nameštajem sa Madagaskara i iz Indije. Neka starica objašnjava simetričnu strukturu kuće i pokazuje stolice iz obližnjih francuskih kolonija. Dok ona govori, oštri vrhovi divovskih vlati trave pobijaju ivice televizora i lelujaju prema meni, naseljavaju moju sobu. Zidovi se prekrivaju tamnozelenim puzavicama i moj krevet se pretvara u meki vlažni busen. Osećam miris okeana u vazduhu i miris jutra dvadeset centimetara iznad bilja. Mogla bih da se rastopim u tom mirisu.
Rekao bi čovek da sam neki ljubitelj prirode, ali ja to nikada nisam bila. Priroda me nikad nije privlačila. Ja sam ljubitelj kauča i ekrana. Čak me je i na šetnju pored mora teško naterati. Isto tako, nisam ni neka vrtlarica. Jedva održavam ovih nekoliko kaktusa na balkonu da ne uvenu. Zašto me onda privlače vrtovi?
Nisam ih ni primećivala sve do jedne emisije koja mi je potpuno promenila pogled na stvari i predočila mi perspektivu koja mi nikad ranije nije pala na pamet. Imala sam možda 14-15 godina i vrtela kanale na daljinskom, pa se sasvim slučajno zadržala na nekom sedom britanskom gospodinu koji je stajao na ulazu u vrt i tu nas, gledaoce, poveo na turu u kojoj je, poput kakvog kustosa, objašnjavao postavku i arhitekturu vrta, njegove detalje i njegovu priču. Da, taj vrt je pričao priču. Od ulazne kapije do jezera na čijoj obali se završavao, vrt je uspomoć cveća, drveća, mahovina, mirisa, tekstura, pčela i vilinih konjica, fontana, kamenih ploča u kojima su urezani stihovi, vodio šetača kroz vlastiti svet, poput nekog začaranog mesta gde se priroda i duh prepliću, gde je u lišće i travu utkan logos, gde se kamenje, mirisi i zvuci obraćaju čoveku. Nikad ranije nisam videla tako nešto. To je bio potpuno novi nivo svesti o vrtlarstvu. Pomislila sam tada da se ovo moje prosvetljenje sigurno ne tiče samo vrtova. Šta god da je u pitanju, koliko god prozaično i neprimamljivo izgledalo, ako se neko time bavi na vrhunski način, ako u to unese život, srce i um, stvoriće umetnost. I ovaj vrt je to bio – pravo umetničko remek-delo.
Od tada za mene svaki vrt ima priču. Iako više nikad nisam videla nešto poput onog u Engleskoj. To mi nije bilo ni potrebno. Dovoljno je da vidim odnose, boje, šuštanja, zujanja, dugin spektar na tankim krilima insekata, zemlju koja uleže pod koracima, ravnotežu pufnastih kumulusa i belih božura, otkucaje šumskih jagoda, žubor slapova, mir stabala, treperenje u krošnjama i priča sama krene da se pripoveda. Priroda nije dosadna i bezimena. Ona nosi u sebi poruku, priča priču. Ili makar popunjava pejzaže onih priča koje oduvek stoje u mojoj glavi i razgovaraju sa mojom tišinom.
Komentari