Prvi januar, dve hiljade dvadeset i druge godine. Kuća miriše na svinjsko pečenje i neoprane vinske čaše. Pas glođe čep od šampanjca koji je sinoć odleteo neisprativom putanjom. Na sebi imam crveni donji veš, iako sam uvek mislila da je priča o crvenim novogodišnjim gaćama mit i da to niko ne radi. Ali, što sam starija, stereotipi su mi draži, uživam u njima i posmatram ih kao simbole nekog bajkovitog izmaštanog sveta, kakav su nam obećavali u detinjstvu. Imam pun ormar ružnih božićnih džempera, stan mi izgleda kao ljubavno gnezdo deda Mraza, sve je zeleno i crveno i snežno i rogato i zvezdasto, sve miriše na cimet i đumbir i čokoladu. Ta predstava u našem domu počinje početkom decembra, završava se krajem januara, a doček Nove godine je kulminacija i vrhunac.
Znam da su mnogi ljudi gadljivi na praznične rituale, na novogodišnje simbole i „relikvije“, na konzumeristička stampeda, na čitav taj spoljašnji, prolazan i izbrisiv, iluzoran sloj stvarnosti, koji smatraju varkom, besmislom i prodavanjem magle. Oni cene ono ozbiljno i smisleno, ono pravo što je isto praznicima kao i običnim danima, ne žele da zamaskiraju stvarnost, žele da stalno budu u njoj, svesni boli, praznine i muke koje nosi egzistencija. Mogu vam reći da su mi takvi ljudi baš beskrajno dosadni. Čak mislim da im inteligencija nije dovoljno „lomna u struku“ da bi shvatili kompleksnost, bitnost i dubinu onoga što je površno.
U svojoj knjizi „O zavođenju“, Bodrijar ima jedno poglavlje koje se zove Površinski ponori, u kome govori upravo o ovoj fatalnosti i metafizičkoj težini površnih stvari. Zavođenje (shvaćeno u najširem smislu te reči – kao odnos među ljudima, stvarima, kulturama, vremenima, znanjima…) – jeste motor živahnosti i razigranosti sveta, ono što podstiče na nove interpretacije stvarnosti, bile one iluzija ili istina, i pravi iskorak od mrtve teške predmetnosti ka značenjima koja udahnjuju život.
U ponoru iza crvenih mašni, borovih glica i svetala koja trepere, leži smrt moje majke, leže moje roditeljske brige, leži sav egzistencijalni čemer, usamljenost i nemir, svojstveni svakom čoveku koji iole razmišlja. Ali u tom ponoru ima i lepih stvari. Neispisan list papira kao teritorija apsolutne slobode, mesto na kome mogu da radim šta god hoću. Plavi pramenovi mog sina ujutru na jastuku i okrugli obrazi koji se razvlače u osmeh dok ga budim. Deset godina ljubavi koja je počela dopisivanjem na Tviteru. Šarene haljine u ormaru. Cipele sa šljokicama. Crna organska čokolada. Sve obale mora i okeana. Ljubičasto nebo u pet popodne. Polja čaja u Indoneziji. Grand kanjon i Las Vegas. Saturnov prsten. Sve dodele Oskara do 2010. Školjke iz Limskog kanala. Prva jutarnja kafa. Oči mog psa. Dobri ljudi. Sreća kao činjenica i fenomen sveta. I tako dalje, i tako dalje.
Prvi januar, dve hiljade dvadeset i druge godine. Po podu se razvlače papiri strgnuti sa poklona, a mi ne glumimo da smo jako ozbiljni i imuni na ljudske slabosti. Mi glumimo da smo neozbiljni i zavedeni. Za doručak panettone i čokoladni deda Mraz. Nedostaje mi samo još novogodišnji program Jugoslovenske radio-televizije, pa da mi se mozak ušećeri od lepote.
Komentari