To nije ružna reč. To nije psovka. Ne prekriva se sa beep i ne umeću joj se zvezdice u slova. Ne izgovara se tiše od ostalih reči. Nema u svojoj definiciji ništa što bi trebalo da izazove snebivanje i stid. Menstruacija. Biološka činjenica ženskog tela. Raščarajmo je i skinimo joj sva pseudo značenja, jednom za svagda. Ne stidim se svoje pljuvačke, sline, suze, znoja, zašto bih se stidela svoje krvi. Menstruacija. Ko je gadljiv na krv neka okrene glavu, priroda se ne cenzuriše zbog nečijeg slabog želuca. Menstruacija. Svete, navikni se na tu reč.
Sve mi današnje žene rado pričamo o simptomima pms-a, žalimo se na ludilo, proždrljivost, bolove, ranjivost, razdražljivost, to je već postala uobičajena stvar i fenomen pms-a se više nimalo ne tabuizira. Međutim, reč „menstruacija“ i dalje ne koristimo rasterećeno i bez kulturoloških trzavica, radije je ublažavamo za slušaoce tepanjima „menzis“. „menga“, „stvari“, itd. Ali treba lepo stati pred celi svet i prelomiti preko jezika MENSTRUACIJA. Treba skinuti taj krvavi teret sa pleća.
Moja nana pre trideset godina u centralnoj Srbiji ne samo da nikada nije izgovorila reč koja bi označavala tu vrstu krvarenja, nego je i sve vezano za „to“ govorila isključivo šapatom u isključivo ženskom društvu. Meni je jednom ispričala da su one nekada u „tim danima“ stavljale između nogu neku staru čarapu punjenu komadima pletiva i starog platna. Vezivale bi je kanapom oko stomaka i odlazile u njivu celi dan. Nikad nisu čule za pms i klimaks. „Niko me nije pitao za klimak’ gorna po njiva i po šume“ rekla bi nana, glasom i izrazom lica čvrstim kao stena.
Od kad sam napunila 40, ja čekam taj „klimak“. Moja mama je ušla u menopauzu rano, sa 39, pa sam se nadala da ću i ja njenim stopama. I radovala sam se. Dosadile su mi menstruacije i naporni pms-ovi od kojih bi svi oko mene nagrabusili, od kojih bih se osećala kao prikačena za dalekovod, od kojih bih jela sve pred sobom i kidala glave svima pred sobom. Ove godine ću u decembru napuniti 44 godine i taj pritisak postaje sve veći. Toliko velik da sam pre nekoliko dana prvi put pomislila: „Ovo je to. Ovo je početak menopauze.“ Tako sam je oduvek zamišljala. Ogroman nepodnošljiv pritisak bez ventila. Telo kao tempirana bomba. Sve se fokusiralo, narogušilo i napelo da ta krv krene, ali nje nema. I stvarno, počela sam da se znojim, da hiperventiliram, da postajem anksiozna, nije to običan pms, to je novi nivo ludila. Menstruacija mi kasni nekoliko dana. Šta ako je više nikad ne budem dobila?
Te večeri kad sam legla u krevet, celi život mi se premotao pred očima. Od prvih kapljica krvi koje sam ugledala da donjem vešu, na letnjem raspustu, sa 13 godina, u belom kupatilu koje sam zaključala i zaplakala, sela na wc šolju rekla sebi kroz suze: “Ali, ja sam još mala…“ pa trideset godina od tada, svakog meseca, osim onih devet kad sam bila trudna, trideset godina menstruacije, i sad je kraj, ta knjiga se zatvara. Krenule su mi suze. Ne zato što želim da budem večno mlada, naprotiv. Nikad i nisam sebe doživljavala kao mladu. Suze su mi krenule zbog jasne predstave o prolaznosti koja mi je bljesnula pred očima.
Postoje događaji, utisci, slike, u kojima jasno zablista ideja nekog moćnog momenta naše egzistencije, kao što je ljubav, kao što je dobrota, talenat, zaborav, prolaznost… Bljesak tih ideja u nekim svakodnevnim scenama i mislima svaki put me pogodi direktno u srce i suze same krenu. Kao da me dotakne život sam. Plakala sam tako i kad mi je sin prohodao i kad sam ga upisala u školu, i kad mi se majka razbolela, i kad sam se rastala od prvog muža, i sad kad nakon trideset godina ulazim u novu fazu života. Sve su to slike prolaznosti, a prolaznost je dirljiva.
Zaspala sam u suzama, a probudila se ujutru u maloj lokvici krvi. Nikad joj se toliko nisam obradovala. Sva napetost se slila u nju. Još nije vreme, ali ja sam otplakala svoje. Sledeći put kad reši da ode, ispratiću je sa osmehom. A do tada, ćeraćemo se još.
Komentari