Ne znam da li se to zove hedonizam, ali želim sebi sve najbolje na ovom svetu. Nežne belgijske praline od kakaa koji je rastao na obroncima čileanskih Anda i na rubovima prašume uz reku Orinoko. Ručno šivene unikatne haljine u koje su dizajneri visoke mode uložili neprospavane noći, a njihovi krojači desetine radnih sati i glatke jagodice prstiju. Knjige koje imaju dušu, koje su bile potrebne svetu, bez kojih svet ne bi bio isti, koje stoje u istoriji svega napisanog, teške, nepomične i nezaobilazne, kao divovski baobabi. Ljude koji nisu na kraj srca, koji umeju da polude i kažu „nek’ ide život!“, strastvene, promućurne i poštene ljude, koje ništa na ovom svetu ne drži u šaci. One koji umeju da se vesele i u veselju na trenutak zaborave na sve. Želim kupke od Manuka meda, bivoljeg mleka i cejlonskog cimeta, zimi, a od pasiflore, ružinih latica i maslinovog ulja, leti. Kreme za lice od japanskih termalnih voda. Niche parfeme koji zavode svojim imenima i projektuju ljubavne filmove na postavama kaputa. Izmaglicu nad valovitim pejzažima Toskane. Vruć burek sa kiselim mlekom u četiri ujutru. Šoljicu sveže samlevene domaće kafe na nekoj zelenoj visoravni Mijanmara, sa pogledom na Indijski okean. Ruževe za usne u zlatnim kutijicama. Viktorijansku kuću sa travnjakom iz američkog predgrađa. Vilu obraslu bršljanom, u senci visokih čempresa, na obali severnog Jadrana. Jednu roze jahtu koja se zove po mom psu – Audrey, sa palubom od mahagonija i kanisterom rashlađenog džin-tonika.
Da imam para, baš bih umela da ih potrošim, majke mi. Ne samo zato što volim da kupujem, već zato što volim da živim. Volim život u svih njegovih milijardu milijardi oblika i nijansi. A centar tog života sam ja, moja duša i moje telo. Tu sve počinje, pravi jedan veliki krug kroz univerzum, i završava se. Razumem da postoje i egzistencije koje su okrenute ka spolja. Koje idu iskrzanih noktiju i izlizanih cipela, jedu hranu iz konzerve i čine neko dobro ovom svetu. To je isto lepo. Ja ih podržavam, ponekad im se i divim. Ali nisam takva. Nisam sebi zadnja rupa na svirali, već prva. Život ne zamišljam ni kao žrtvovanje ni kao bahaćenje, već kao jedan smireni niz okruglih ispunjenih trenutaka. Razumevanje i poštovanje lepote kojom smo okruženi i koja nam je data. Kultura čulnosti. Za ovu kulturu vam nisu potrebni milioni. Mi žene iz srednje klase imamo bezbroj načina, fora, doskočica i šema, da u svoju svakodnevicu unesemo deliće tog svetlucavog, delikatnog i ekskluzivnog kosmosa. Imamo šanere Chanel sakoa, imamo tajnu mrežu kolekcionara niche parfema, imamo sirovi kakao ispod tezge i tetkino slatko od smokve i onu jednu poslastičarnicu u gradu koja ne koristi emulgatore i praškove i koja od šećera pravi umetnost, imamo buvljake, imamo akcije i rasprodaje, imamo umeće da iz hrpe smeća iščeprkamo dragulj, imamo spavaćice od organskog pamuka i kimona od čiste svile, imamo nežnu kožu koju mazimo i volimo, naši sapuni su nekad skuplji nego naše haljine, naša kupatila su mali hramovi, to su trenuci koje niko ne vidi.
Kad se zatvore vrata od kupatila, i ostaneš sama sa desetinama bočica, pumpica, teglica i kutijica, dogodi se intimna svetkovina, darivanje i izjavljivanje ljubavi sebi. Niko ne zna kako miriše moj gel za tuširanje. Niko i ne treba da zna. Proučila sam svaki fini sastojak u njemu, napisan sitnim slovima, i sve ih imam na umu dok mi isparavaju u nozdrve i dok ih utrljavam u kožu. Taj nevidljivi ritual je početak svakog luksuza. A ovo jeste tekst o luksuzu. I pišem ga jer luksuz ne može biti samo spoljašnji i javan, ne može biti samo stvar hvalisanja i dokazivanja. Ne može biti samo stvar tela. On se pre svega tiče našeg duha, iskonskog odnosa prema životu i naše sposobnosti da konzumiramo lepotu. Neko ko nosi autfit od par hiljada evra, a kupa se gelom od jednog evra, jednostavno je prostak. Kozmetički nepismen. Operisan od kulture čulnosti. Nekulturan. Jedno su ljudi koji ekomomski ne mogu da priušte neke stvari, kao i oni koje luksuz uopšte ne zanima. Oni legitimno mogu i da peru kosu pepelom, niko nema prava da omalovažava njihov izbor. Ali ovi koji su šatro namunjeni, ulašteni i nakićeni, pare im ispadaju iz ušiju, a jedu parizer i kupaju se Sudomilom, to je tako varvarski da ih zamišljam kao štakore umotane u Versace. Ne zato što sam snob nege duha i tela, iako jesam, već zato što ne volim laž, ne volim to glumatanje i omalovažavanje luksuza, kostimiranje u nešto što nisi.
Luksuz je intimna stvar i ne zavisi od imovinskog stanja. Zavisi od lepote duha, od mašte i pročitanih knjiga, radosti življenja i iskrene ljubavi prema sebi.
Komentari