Snežna šuma je ispisana životinjskim tragovima koji će nestati kroz par sati. Oni su pismo ove šume, sve dok ih nove padavine ne prekriju i ne izbrišu. Drveće ne ostavlja takav trag, ono ne piše, lišeno je svesti, potrage i gonjenja. Borovi stoje u mestu i osećaju u sebi. Nekad sam, u svojim ludilima, imala potrebu da zagrlim stablo i upijem taj mir. Danas ležim u toploj zavejanoj sobi, tu usred šume, kao toponim na mapi životinjskog pisma koje je zavladalo belinom, mala snežna princeza u mreži lisičjih tragova. Kad se probudim, gledam u prozorsko okno koje mi odmah iznad nožnih prstiju uokvruje zimski pejzaž. Osećam iznad glave vatru u peći. Čujem pucketanje. Njušim dim koji se nastanio u zidove pune goblena i slika. Na jednom od goblena je cveće, poljsko cveće. Nekoliko makova, paprat, maslačak, neka ljubičasta zvonca… Stabljike im se nežno prepliću gradeći buket i ja spontano pratim pogledom oblik tog lišća koji mi se iz milimetra u milimetar čini sve poznatiji. Moj pogled je već jednom putovao ovim goblenom. Znam ova stabla, znam ovo lišće, znam odnos oblika i boja tog cveća. Ne samo da znam, ja sam živela u tom obliku i taj oblik mi se utisnuo u mozak, ali ne mogu da se setim kad i gde. Sigurno su od tad prošle decenije, povratak buketu je dirljiv i potresan, doživljavam ga kao simbol vlastitog detinjstva koje je, kao i sav predinternetski život, obilovalo praznim vremenom, meškoljilo se u dosadi, uranjalo u detalje, puštalo stvari u sebe. Koliko sam samo puta pogledom opipala svaki milimetar goblena, nekad davno u svojoj dečijoj prepuštenosti svetu i beskrajnom vremenu koje u definiciji nije sadržalo prolaznost i smrt. Ne mogu da se setim da li je to bila kuća moje bake, mamin ručni rad, neka soba u komšiluku, seoska biblioteka, na kraju krajeva nije ni bitno, to je jedan od najlepših buketa koje sam videla u životu. Čak ni zaborav ga nije sastrugao iz mene. Nakon toliko godina, ja koja sam rođena u ogromnom snegu, tamo gde vladaju dimnjaci i peći na drva, opet dolazim u sneg, u toplo skrovište koje će mi promeniti život, a na zidu me čeka baš taj goblen.
Možda nekome ko svet posmatra racionalno i egzaktno takva koincidencija ne znači ništa, ali ja se takvima i ne obraćam. U mojoj glavi, svet je beskonačno zamršen i nesaglediv kauzalitet detalja koji bi svi do jednog mogli da imaju naučno opravdanje kad bi čovek bio bog. Pošto nismo bogovi, mi svojim ograničenim alatima i skučenim iskustvom, pokušavamo da razumemo mrvice sveta. Oni koji se služe razumom, ostaju na tim mrvicama, a oni koji se usude da upale i druga svetla vide dalje i složenije povezanosti, zbog kojih ih ovi razumni mogu nazvati ludacima.

Ludaci su neretko pesnici. Poezija je ionako prvi alat kojim je čovek pokušao da objasni svet, dok mu mozak još nije bio ujarmljen kulturom. A u tom predkulturnom stanju ne postoji ludilo kao društveno nepoželjna etiketa. Religija i mit, pa čak i filozofija (od predsokratovske do kontinentalne), u mnogome se zasnivaju na poeziji, koja nije samo književna forma, već način života i temeljni svetonazor. Poezija je vera u ono tamo, gde razum gubi domet, najveća svetovna religija i koren svake umetnosti u kojoj je iko našao smisao, mir i spas. Takvu poeziju ja živim i pišem i takvu poeziju sam došla da propovedam u dvorcu Stara Sušica u Gorskom Kotaru, ovog januara 2024.
Već sam vodila radionicu u Rijeci, zasnovanu na istim postulatima i sa podjednako bezrezervnim, krajnje ličnim odnosom prema tom angažmanu, dala sam im sve što imam, gledali su moje srce i iznutrice na stolu posle prvog susreta i rekli mi na kraju da to nikad nisu videli, da se neko tako dao i otvorio. Bili su zatečeni, mislili su da ću da ih učim tehnikama pisanja. Ali u poeziji pravila ne postoje, ona je sloboda. Sloboda prema sebi i sloboda prema jeziku. Tehničko uređivanje teksta i oblikovanje forme došlo je na kraju, kad su pesme već bile pred nama, kao neki dosadni zanat koji svako može da nauči. Moj cilj je bio da ih oslobodim da se pesme dese, da izađu, da se porode. A kako drugačije nego da se prva prospem po tom stolu.
Kad sam stigla u dvorac nisam očekivala ništa suštinski drugačije. Neću ja sad da pričam o poeziji iz nečije druge glave i drugog iskustva, nego opet iz svog. Jedino što će sve biti stisnutije i intenzivnije. Tri dana, časovi pre i popodne. I uveče neki program. Taj raspored me već prvog dana apsorbovao i posložio moje postojanje po diktatu radionice. Vreme se spakovalo u police predavanja, razgovora i pisanja, a prostor se sveo na jedan zavejani dvorac van sveta. Savršeni uslovi da se dogodi katastrofa ili čudo.
Posmatrano racionalno, čuda ne postoje. To su izmišljotine iz bajki i religija. Ali posmatrano kroz poeziju, sve je čudo. I obične stvari koje pesnik vidi nevino i golo, nezagađene civilizacijskim okvirima i prolaznim vrednostima. I složene stvari, koje ne razumemo, ali verujemo u njih oslanjajući se na intuitivni uvid u tajne konstelacije svemira. Ti uvidi su ono zbog čega već milenijumima umetnika poredimo sa bogom. Ne zbog pukog stvaranja. Već zbog učitavanja smisla u odnose i pojave, opažanja lepote tamo gde je drugi ne vide, kreiranja kosmosa iz haosa, bića iz ništavila.
Seli smo oko stola u dvorcu, u sobu preko puta grupe koja je pisala roman. Bilo je deset sati ujutru i sve sam ih jasno videla na tom svetlu koje se odbijalo o sneg pre nego što nam dođe kroz prozor. Svi su bili različiti. Ne postoji profil ni opšti presek grupe. Postoji skup pojedinaca. “Buket pojedinaca”, dobacio mi je goblen iz moje sobe. Svako je predstavljao drugačiji poljski cvet, ali za takav buket je potrebna harmonija. To je bio moj zadatak, a ja ne volim i ne priznajem lažne i nategnute harmonije, već one koje dođu spontano i prirodno, kako se radionica i odvijala.
Niti mogu, niti želim, niti bih uspela da vam prepričam šta smo sve radili. Jedna polaznica je rekla da neće nikome ni da prepričava, jer je nemoguće prepričati, a ne želi da unižava i vređa ovo iskustvo lošim prepričavanjem. Ionako niko ne bi shvatio, rekla je Snježana. Mi smo se složili sa njom. Doslovno je nemoguće, ali mogu da vam nabacam neke slajdove, pa vi, ako imate antene za skriveni smisao, povežite sami. Pričali smo o sebi, o svetu, o roditeljima, ljubavi, erosu, seksu, braku, prijateljstvu, poslu, feminizmu, aktivizmu, ratu, filozofiji, religiji, psihoanalizi, muzici, slikarstvu, o smislu života i smislu poezije, o slobodi i hrabrosti, o površnosti i rasprodajama, o predrasudama i strahu, o ženskom i muškom pismu, egzistencijalizmu, pokušajima samoubistva, dijagnozama, terapijama, teskobi i mraku, bezizlazima, samospoznaji i samopoštovanju, otvaranju i istupanju… Nema o čemu na ovom svetu nismo pričali, otvoreno, prirodno, sa beskrajnim razumevanjem jednih za druge. Uporedo smo sve vreme pisali, analizirali pesme, razgovarali o napisanom, tražili rešenja za sebe i svoj život, kao i rešenja za savršeni oblik pesme koja će izaći iz nas. Nismo primetili kako nam spontano iz minuta u minut, duše lagano pucaju na površini, skidaju sa sebe opnu koja nas štiti od sveta i ostajemo jedni pred drugima goli i ranjivi i u toj ranjivosti moćni, jer, rekla sam im, najveća moć je u razotkrivanju, kad se ogolite pred svetom niko vam ništa ne može. Dokle god nešto skrivate, ono skriveno je slaba tačka.

S obzirom na to koliko su različiti, nisam bila sigurna hoće li baš svi uspeti da se ogole u tako kratkom roku, za samo tri dana, ali već drugog jutra je i najtvrđi gard pao i nije bilo kočnica ni barijera među nama, stvorila se mikroklima u kojoj je sve moguće. Pisali su otvoreno i direktno o svojim najdubljim osećanjima, plakali smo, smejali se, komentarisali jedni druge, intervenisali uzajamno na pesmama i svaka sugestija je bila suvisla, korisna i na mestu. Stabla buketa su se harmonično oslanjala jedno na drugo, lišće slobodno plesalo u prostoru, bez stisnutosti i preklapanja, a krune cvetova, svojim bojama i oblicima, tvorile savršenu kompoziciju. Nisam ih ja nameštala, namestili su se sami. Ja sam ih samo ohrabrila da se ne skrivaju i da izađu na zimski dan onakvi kakvi jesu. Duboko verujući da su svi do jednog iznutra divni. Rekla sam im: “Na kraju krajeva, ko još pohađa poeziju? Niste se tek tako upisali baš na ovu radionicu. Videla sam još prve večeri, dok ste stajali pomešani sa romanopiscima, ko piše prozu, a ko je pesnik. To se odmah vidi. Vi to imate u sebi i niste došli bez razloga. Upisati tečaj poezije nije isto što i učiti o istoriji i teoriji književnosti. Ovo je sličnije dolasku u proročište, gde ste osim po poeziju, neki način došli i po spas.”
U trenutku jednog uzavrelog ragovora, Adrijan je odmahnuo glavom prema učionici prekoputa nas, u kojoj su romanopisci, i rekao: “Mi smo luđi od njih.” Svi smo se nasmejali u tom trenutku, ali konačno i pomirili sa činjenicom da smo ludi, depresivni, nesigurni, suicidni, neprihvaćeni, usamljeni, i da ćemo, ako ništa drugo, o tome da pišemo jebeno dobru poeziju, neproračunatu i iz srca, pa nek’ sve ide dođavola.
Uveče kad legnem u krevet, njihova lica bi mi prolazila pred očima, kao i dobar broj lica iz one druge grupe. Nisu romanopisci tako dosadni, to se mi pesnici malo sprdamo. Naravno da sam u obe grupe videla ljude kakvi se ne sreću često, čiste, otvorene, neukaljane svetom. Svetleli su u toj šumi kao neki dragulji, obasjavali dvorac. Nevinost njihovih duša je poput prirodne lepote koja se ne sreće svaki dan, a ja na to nisam imuna. Ta lepota me je duboko ganula. Bili smo kao poslednji živi ljudi, u kapsuli od dvorca koja je umakla sveopštem režimu zlobe, ravnodušnosti i foliranja. Skoro svako od njih je imao neku vidljivu potištenost ili neurozu, a ja sam ih razumela, jer sam osetila u sebi i svom iskustvu klice svih dijagnoza i svih sudbina, nosila sam u svojoj krvi beskonačni okean svemirskog razumevanja za te ljude, bilo koje ljude, mogla sam danima da im pričam o njima samima i o sebi, otvorila mi se neka čelična kapija u glavi i sve je postalo tako intenzivno, zadihano, potresno, tužno i prelepo. Rekla sam mužu jedne večeri: “Za ovo društvo su svi oni manje ili više ludi, a za mene su jedino oni normalni. Ludi su mi neki namazani foliranti, zajedljivci, karijeristi, mrzitelji, licemeri, paraziti, društveno ugledne kreature na pozicijama moći, oni što se svuda guraju, što gaze preko mrtvih, oni su mi nenormalni, to su ludaci. Ljudi iz dvorca su najnormalniji i najzdraviji na svetu.” Tužan i tragičan je svet koji toliko šiba i mrcvari one koji isijavaju autentičnost, da hteli ne hteli moraju da se oblepe neurozama da bi preživeli. Ustrojstvo ljudskog društva je takvo da neprestano vrši genocid prema neiskvarenosti i čistoti. Zato je ovaj dvorac bio prostor našeg prepoznavanja, naš azil i naš hram, a žene koje organizuju ovakvu stvar čine dobro delo čijih razmera nisu ni svesne.

Sigurna sam da ambijent izolovanosti, pomeranje iz svakodnevice i bajkovitost dvorca puno doprinose opuštanju i oslobađanju, ali sam takođe sigurna da je voditelj radionice taj koji bi morao da pristupi ljudima iskreno i otvoreno i koji odlučuje u kojem će smeru sve ići. Ja sam u svom životu uvek skakala naglavačke u ponore, nisam se bojala da ću poginuti, nisam se bojala šta me čeka na dnu, bezbroj puta mi je pukla lobanja, pukla sam cela i iz tih pukotina je izlazila poezija, nisam se držala zadatih formi, ni zauzdavala sebe napamet naučenim vrednostima, nisam se štedela čak ni kad su u pitanju nebitne stvari, a pogotovo mi nije padalo na pamet da se štedim tamo gde neke tople zdrave oči uprte u mene, očekuju putokaz ili svetlo. Zadnjeg dana su im procvetala lica. Videla sam i osetila njihovu zahvalnost. Videla sam da smo uspeli. Da smo slomili neke okove i stege i da smo dotakli spas.
“Ova tri dana su mi pomogla više nego dvadeset godina psihoterapije.” “Od sutra sam novi čovjek.” “Hvala ti što si nas motivirala i oslobodila.” “Hvala ti što si me vidjela i razumjela.”
Imali smo proslavu na kraju i muzika je bila glasna, ove rečenice su se rojile u mraku i padale po podu kao šarene tačke lajt šoua. Svi smo bili previše ekstatični da bismo shvatili šta nam se zapravo dogodilo, znam samo da mi evo i dalje površina emocija bridi, nisam još srasla, kao nakon rođenja ili smrti, trebaće mi puno vremena da se vratim u normalu, ako me normala uopšte više zanima. Posle ovoga ni za mene više ništa ne može da bude isto. Nešto mi se otvorilo u mozgu, ukazao se neki pravac. Znala sam da je onaj goblen šifra u kojoj se zapetljalo sve prethodno i buduće. Kao čvor mog života koji se otkinuo od mračnog korenja i doblio oblik i boju pod suncem. Kao da su svi pisani tragovi koje sam ostavljala po svojim snežnim papirnim prostranstvima, navodili na ovaj put. Moram da se spustim iz svog utvrđenja među ljude i izlijem u njih ove lekovite okeane koje sakupljam u sebi od kad sam se rodila. To je moja moć i moja obaveza.
Hvala vam Ena, Nikola, Max, Ana, Adriane, Romana, Snježana, hvala Mia, Sanja i Saša, što ste me motivisali i oslobodili, što ste me videli i razumeli, što sam upoznala sebe za ova tri dana bolje nego za četrdeset godina introspekcije i što sam od sutra novi čovek. Hvala vam.

Komentari