Kolumna “Kako diše tako i piše Frida Šarar” – Dnevnik zaljubljenog muškarca: Fridin prvi dolazak u Zaljev – Prvi dio

442

Sve je počelo njenim sretno uranjenim dolaskom, oko kojeg je pokazala spretnost, želju, improvizaciju, užurbanost i ljubav. Sve u što bi se zaklela da nije njen stil. Osim ljubavi, naravno. Njen dolazak je zapravo izlazak u dosadno zagrebačko veče, bez betonskih fontana iz osamdesetih (rekla mi je da tako zamišlja Zagreb). No, nema veze za fontane, jer ja sam tako lep i ja sam najslađi, topim se pod njenim riječima i najljepšim osmijehom u univerzumu.

Ritam lovimo u Zelenom valu, kao momak i cura, zaštićeni u noći. Ona pelinkovac, ja kavu. Tako tipično, njena je filozofija uvijek opuštanje, a moja nabrijavanje. Takav smo par.

Vožnja je nestvarna, cesta po kojoj sam ja napravio valjda 100.000 kilometara, a ona nijedan. Mrak je, nema ni ceste, ni okoliša, ničega. Samo ona i ja. I zato ne vozim brzo, jer ne žurim nigdje. Ono ka čemu žurim je sa mnom, osjećaj koji opušta i usrećuje.

Vozim Fridu u Zaljev, nezamislivo.

Dolazimo u kvart mama-Hitlera, potpuno je jasno da je sve usnulo, da je sve opušteno, da ne postoje strahovi, postojimo samo ona i ja i balkon i mjesec i more i vino i hrana i džem od divlje naranče iz Doline i radost. Razgovaramo u potpuno tihoj noći, nitko ne postoji na svijetu osim nas.

Vodimo ljubav u zaboravljenom bračnom krevetu mojih roditelja, u usamljeničkom krevetu moje mame, kao pravi divljaci dajemo tom mjestu novo značenje, novu ljubav, novi seks. Taj stan više nikada neće biti isto mjesto. Nikada.

Jutro je sporo, ležerno, nema žurbe. Gledamo natpis Zeleni zub u mojoj dječjoj sobi, smijemo se.

Izlazimo iz zgrade kao šeprtljavi lopovi, da nas niko ne vidi. Frida ide prva, sjeda u auto i sva vrata ostavlja otvorena, da ne bi pravila buku dok ih zatvara. Ona je najslađa ikada. Meni je potpuno svejedno, zalupim vrata i krenemo.

Vozimo rivijerom, sporo, uživamo. Frida kaže da je lepo i zeza me da ne volim njene priče, što je najveća zamisliva laž. Umro bih slušajući kako priča bilo što. Stajemo na ulazu u Plomin. Ja kao divlja koza odmah skačem na zid nad ambisom tog divnog zaljeva, obožavam tu energiju. Frida se penje na zid, iako se plaši visine, ja je držim i grlim oko trbuha dok radi taj za nju nezamisliv potez. Moja ljubav nad njenim osobnim ambisom, doživljava svoj Titanic i ciči kao djevojčica. Moja divna djevojčica.

Ulazimo u Istru, slušamo Coltranea Love Supreme, vozimo kroz prazne livade i šume, naša opuštena ljubavna ekspedicija. Stajemo u Žminju i prvi put postajemo potpuno javni i slobodni, prvi put na potpuno ničijem terenu.

Sjedamo kao zaljubljeni par u caffe Marina, usred netaknutog reda žminjskih domorodaca, zarobljenih usvoje rutine, dijalekte, odnose, običaje. Na prvi pogled mi smo uljezi, strano tkivo, ali već na drugi mi smo nešto univerzalno, čista, spontana, mekana, nenametljiva ljubav. Nešto što ne može smetati nikome, nigdje, nikada.

restaurant-5521372_1920

Čudni par napušta Žminj i Fridina glad mimo nepostojećeg plana definira našu rutu ka stanici velike sreće. Limski kanal, mjesto koje je i za mene novo, postaje naše mjesto. Mjesto prvog morskog, divnog, opijajućeg ručka i našeg prvog, zajedničkog, toliko maštanog ulaska u more. Jedemo savršenu, odmjerenu i nježnu riblju juhu. Frida jede pečenu kapesantu i doživljava mali orgazam. Ja se ponašam kao klasični divlji plantažer, hodam bos po restoranu, jedem šug od školjaka pomoću ljušture i zatim se pred restoranom skidam gol da bih obukao kupaće gaće.

Odlazimo ka moru, na naše prvo zajedničko kupanje. Sve je potpuno djevičanski, nema turizma, kao Adam i Eva ulazimo u muljeviti, čarobni, zeleni zaljev, čija nas voda i šuma grle u našoj najdražoj fantaziji. Plutamo i grlimo se kao nevine foke, kao djeca, kao nezreli junaci naše Zelene lagune. Mi smo čarolija, sve je čarolija, slani, sretni, zaljubljeni.

U Rovinj dolazimo opijeni, utapamo se u vreli grad, spaljen suncem, šuljamo se uličnim hladom, okružujemo mnoštvom, sakrivamo našu slobodu među tisuće nepoznatih ljudi i naša četiri zida. Komentiramo uređenje našeg ljubavnog gnijezda, slatki smo, razumijemo se kao da smo već zajedno uređivali prostore. Lijepo je. Četiri zida znače samo jedno, automatsko vođenje ljubavi, sve drugo je nemoguće, mi smo čisto vođenje ljubavi.

Izlazimo u večer, šećemo zagrljeni, držimo se za ruke.

Penjemo se prema Svetoj Eufemiji uz potpuno ludi zalazak sunca koji svi fotografiraju kao mahniti. Prava ljetna opčinjenost, kada ljudi daleko od svojih poslova i rutina ponovno postaju fascinirani temeljnim stvarima, kao što je zalazak sunca, kao što je ljubav.

Ulazimo u crkvu. Frida opušteno ulazi u prostor vjere i rituala, kao da je kod kuće. Ona je domaćin u “mojoj crkvi”, što je potpuno logično ako čovjek nadiđe glupe stereotipe. Uživam u trenutku. Zatim radimo nešto potpuno neplanirano i neočekivano: odlučimo se popeti na vrh tornja. Frida drugi put u istom danu ignorira svoj strah od visine. Stepenice su drvene, čvrste ali uske, tanke i djeluju gotovo improvizirano. Penjanje traje, ja sam joj stalno za leđima, kao neki smiješni nepotrebni čuvar. Ali tu sam. Izlazak na vrh je divan, valjda je vrijedio svake njene sekunde borbe sa iracionalnim demonima. Sve puca kao na dlanu, grad, obala, otoci, otvoreno more. Ljubim je, ona mi kao fol/ko bajagi ne da, jer ne ljubi se u crkvi (ja to nisam niti znao).

Osvojili smo taj vrh, Fridulja slika i uživa, divno nam je, spuštamo se uz sljedeće zajapurene sretnike koji se bore sa svojim fobijama. Spuštamo se u grad, niz ulicu Grisiu. Frida komentira kako tu sigurno 50 ljudi dnevno lomi udove po kliskom kamenu. Smijemo se njenim slatkim paranojama. Ona gleda magnete u suvenirnicama, kao neko dijete, i sve na glas komentira. Moja divna sretna ljubav.

Želimo ići na osobiti sladoled, ali u Viechi Batani gdje su nas poslali ne nalazimo takvo što. Što je i dobro, jer naručujemo Aperol Spritz i Frida otkriva novi hedonizam u kojem se zajedno utapamo kao djeca.

Završavamo piće, krećemo u laganu šetnju uz more i potpuno neplanirano (iako sam ja htio da ga obiđemo dok smo u Rovinju) odlazimo u Lone na piće. Lone nas usisava u ambijent, potpuno izolira od svega, Rovinja, vanjskog svijeta. Postajemo gosti svemirskog broda za kojeg nitko ne zna zašto se tu zatekao. Dobivamo Aperol u prikladnim čašama, prepuštamo se nježnosti, razgovoru, ambijentu.

Vraćamo se u gnijezdo, Frida je zombi, hoda i spava, navikavam se na njenu potrebu za odmorom, na njen nježni organizam potpuno drugačiji od mog. Nije lako, ali uživam u tome.

Vjerojatno vodimo ljubav, ali nisam siguran, jer stalno to radimo pa nije lako rekonstruirati čitav tjedan, zapravo nemoguće je, naročito za mene čije se pamćenje bazira na čudnim neurološkim podlogama.

Drugi dan Rovinja, overdose hedonizmom.

Plaža u gradskoj jezgri, potpuno neturistička, tako je kul. Frida na more odlazi sa mejkapom, jer bez njega se, kaže, “oseća neprirodno”. Umirem od smijeha, najslađa je sa svojim osebujnim logikama. Moja šašava ljubav. Ona roni sa začepljenim nosem, što nije toliko rijetko. Ali rijetko je da netko pokušava napraviti stoj na jednoj ruci dok s drugom rukom drži začepljen nos. To već rade posebno nadarene ptice!

scape-2880379_1920

Radi ona tako stojeve na jednoj ruci, pa i ja odlučim napraviti jedan iako teren nije baš idealan. Iz drugog pokušaja uspijem, izronim, a Frida umire od smijeha. Kaže mi da sam napravio „Spomenik nogama“. Samo dvije noge vire iz mora, dugo, nepomično, ispruženo, kao neki pravi spomenik nogama. To samo ona može tako vidjeti, ali zapravo je točno, lucidno i duhovito. Smijemo se kao kreteni. Uglavnom dosta često se smijemo kao kreteni, i to je možda i najveća razlika od dopisivanja. Humor je uvijek stvar trenutka i brzine, u mailanju nema te brzine i lucidnih reakcija. Obožavam njen smijeh. Obožavam.

Kupamo se dosta dugo, nekoliko sati, pred kraj ogladnimo i odlučimo jesti u Puntulini koja je odmah do mjesta na kojem se kupamo. Kratko se presvlačimo u sobi i vraćamo na gotovo isto mjesto. Frida ima majicu Ciao Bella Ciao, pjeva tu staru pjesmu talijanskih partizana dok se oblači. Najljepša je. Ne odvajam pogled od nje. To je kao droga.

Stol nas čeka, a čeka nas i neki čudni konobar koji se od opasnog špijuna i sumnjivca i skenera (Fridina interpretacija) pretvara u najboljeg prijatelja. Jedemo hrpu sirovih školjaka, ribe i rakova, pijemo neku ludu barikiranu Malvaziju od Šurana koja miriše na izgorelu šumu, i doživljavamo niz hedonističkih moždanih udara, oboje. Savršeno je, pretjerano savršeno, što će kasnije i provaliti iz moje drage.

Dolazimo u sobu, ona pada u nesvjest i budi se već kasno navečer, i tada kreće mala agonija. Zamjera mi što je sve intenzivno i stalno i lijepo i previše i da je to taj moj pritisak koji je nepodnošljiv. Iako je iz svoje perspektive potpuno u pravu, meni se teško nositi s time. Jer zadnje je veče, još jednom smo taj dan raspravljali o njenoj aferi koju organski ne podnosim. Bliži se rastanak i ja se raspadam u ogromnoj tuzi i suzama i očaju. Od muškarca koji je ponudio najljepši dan na svijetu, pretvaram se u rasutog dječaka čija se tuga cijedi niz obraze. Cijelu noć ne spavam, ustajem pušim, i u 4:45 ustajem, šećem po gradu, odlazim na kavu, kupujem Fridi fino voće za doručak, vraćam se u gnijezdo.

Ne znam ni sam kako, ali nekako se smirujemo, odmaramo, volimo se, odlazimo kupiti magnete, pelinkovac i lagano se pripremamo za povratak. Izlazimo postepeno iz te šugave noći i opet se pretvaramo u one zaljubljene ljude koji se vole.

Iz Rovinja vozim normalnim putem, šararovski brzo. Put je ugodan, razgovaramo i volimo se, žurim tako da što duže možemo piti kavu u iščekivanju njenog busa.

Sjedimo u kavani Sheratona, smrtno se volimo, najnježniji smo, svjesni kako smo opet duboko zakoračili u naš ljubavni svemir.

Frida ima naočale za vid, preslatka je u njima. Pred odlazak dugo se grlimo i ljubimo, nasred Draškovićeve. Ona je moja cura. Obožavana. Odlazi za Beograd.

(kraj prvog dijela)

Tekst: Frida Šarar

Komentari