Provela sam dva dana među ljudima, statirajući u filmu, a izlazak iz moje samoskrivljene špilje i intenzivno mešanje s ostatkom sveta uvek se pretvori u radikalno iskustvo koje me iscrpi, smoždi i iscedi, pa se u jamu introspekcije vratim drenirana i sveža, spremna za nova mirovanja i taloženja. Koliko god materijala za razmišljanje mi daju oni, toliko ga dajem i sama sebi, posmatrajući se među njima. Sam pogled na grupu, na dinamiku grupe, na relacije i hijerarhije koje u njoj vladaju, na mehanizme i nepravilnosti, na motive i interese, na načine kako se sve to ispoljava, na glasove, grimase i gestove ljudi izbačenih iz svojih prirodnih ležišta i komfort zona (jer statiranje nikad nije isto, uobičajeno, predvidivo, niti je ikome to stalni posao), sve to je jedna velika maketa ljudskog društva, zanimljiva za posmatranje i analizu. Od producenata, reditelja, glumaca, kamermana, tonaca, preko rekvizitera, kostimografa i šminkera, pa sve do nas statista koji smo na najnižoj lestvici u tom lancu ishrane, ukazuje se jedan mali ekosistem u kome vladaju određene zakonitosti. Tu jasno i kao na dlanu možete videti ko je smeće, a ko ljudina, ko je šupak, a ko car, ko se prema slabijima odnosi ružno, a prema jačima poltronski, ko je spreman da gazi preko mrtvih da bi zadržao svoju poziciju i kako iz te danteovske paklene slojevitosti niče nešto lepo i dirljivo, nešto fino, jedinstveno i delikatno, kao filmska umetnost.
Stajala sam juče u toj gunguli petnaest radnih sati, po suncu i kiši, u potpeticama, kostimirana da ne ličim na sebe i razmišljala zašto ja to radim. Šta je toliko primamljivo u statiranju koje je jedan ropski posao u kome nema ega, nema identiteta, nema persone, nema slobodne volje i pritom je fizički naporan jer radni dan traje dvanaset (i više) sati. Novac ne igra nikakvu ulogu jer su honorari simbolični. Možda za nekog nisu, ali ja ne radim to zbog novca. Radim pre svega iz beskrajnog osećaja rasterećenja kad se ego ostavi po strani. U svakodnevnom životu sam kontrol frik, perfekcionista, egocentrik, zaljubljenik u sebe, bog vlastitog sveta, kraljica i zvezda vlastitog univerzuma, užasno umorna od tolike fokusiranosti na sebe i držanja svega pod kontolom. Kad odem na statiranje, prepustim se njima, kao hipnotisani klon kome je zombi pojeo mozak i sa koga su ogulili autentičnu spoljašnjost. Stopim se sa masom, postanem niko i ništa, radim šta mi se kaže, živim kao biljka i upijam sve oko sebe. Taj osećaj je toliko rasterećujuć da deluje na mene kao neka droga koja mi pomaže da ostanem 15 sati u štiklama na suncu. U normalnim okolnostima bih umrla na tim štiklama nakon pola sata. Ali kad mi se desi taj mentalni restart, tad mogu sve, postanem nadljudski izdržljiva. Posle par dana vidam rane i slažem utiske.
Drugi razlog je pomalo mazohistički. Kao i svaka osoba koja se nikad u životu ni oko čega nije namučila, koja nikad nije teško radila, koja nikad ništa nije morala, nego je sve činila kako je htela i koliko je htela, imam potrebu da malo nagazim sama sebe, da me gurnem u život (ili simulaciju života), da osetim umor, kad mišići podrhtavaju, a ima još tri sata do kraja. Kad se znoj sliva niz leđa, a nema hladovine. Uzbudljivo mi je da me malo gurnem u vatru, da malo namučim sebe, ne želim da umrem kao porcelanska lutka koju život nije okrznuo.
Treći razlog je svakako ljubav prema filmu. Od detinjstva sam maštala da provodim vreme po filmskim setovima i osetim energiju i uzbuđenje kolektivnog rada na umetničkom delu. Juče sam stajala na korak od velikog reditelja koji malom dečaku objašnjava kako da odglumi bitnu emotivnu scenu. Obojica su klečali na asfaltu, jedan naspram drugog. Stari osedeli oskarovac i harizmatični tamnokosi dečak sjajnih očiju, koji nosi glavnu ulogu. Ja sam sasvim slučajno stajala na korak od njih. Tako se zamrznula scena. Ništa nije stajalo između nas, ni ljudi, ni rekviziti, ni kamere. Događao se taj prizor tu preda mnom i bilo je potpuno neverovatno svedočiti mu iz tako intimne ogoljene blizine. Ponavljali smo tu scenu više puta i svaki put su njih dvojica razgovarali, staloženo i fokusirano, kao da nismo tu već četrnaest sati, kao da ne postoji ništa osim te scene i rešenosti da se ona izvede na pravi način. U tim trenucima kao da me sav umor napustio jer sam osećala da prisustvujem nečemu dirljivom i uzvišenom što nema veze sa radnim vremenom, ni sa umorom i bolom, ni sa novcem, ni sa bilo kojim pojedinačnim interesom. Nema ništa čistije i bezinteresnije od umetnosti, a opet, ona ne samo da se događala tu u žarištu isprepletanih prljavih interesa i motiva, nego joj je cela ta paklena struktura omogućavala da se uopšte dogodi, kao biser iz neke ružne nezgrapne školjke.
Ja koja stvaram u samoći gledala sam iz prvog reda tu čudnu umetnost, filmsku, koja nastaje zbog ljudi i uprkos ljudima. Ali sve je to samo forma, suština je ista. Bitna je sloboda, ljubav i religiozna posvećenost umetnika onome što radi, do te mere da u najintenzivnijim trenucima stvaranja svemir oko njega nestaje i on ostaje sam sa svojim delom u tom vakuumu. Znam taj trenutak. Po automatizmu saosećam sa njim, stapam se sa njim i integrišem se u njega. Jer u toj odsutnosti svemira svi postajemo jedno. Gledam umetnika koji stvara i moja pažnja za sve sporedno se gasi. Učestvujem u tom trenutku koji je jedini bitan. Kao što znam da neki ljudi, koji umeju da osećaju, učestvuju u trenucima moje samoće iz koje izviru slova. Samoća je ništa manje nezgrapna ružna školjka, komplikovana paklena struktura, sazdana od eskiviranja, odstupanja i povlačenja, od uranjanja i zamatanja, od sklanjanja i ćutanja, od dosade i sanjarenja. Ali kad se ukaže umetnost, školjka se otvara, bila ona sva od napornih pragmatičnih ljudi ili od eterične samoće. U umetnosti nema ni samoće ni pragmatizma. Ona je topla svetlucava bit.
Komentari