Noćas sam opet sanjala isti san. Kao stigla sam u Ameriku i neka ogromna radost me preplavljuje iznutra. Mislila sam da takvu radost ne mogu da osete odrasli ljudi i da su za nju sposobna samo deca. Osvrćem se oko sebe i gledam ljude, oblake, zemlju, vlati trave. Kažem samoj sebi: “Tu sam. Konačno sam tu. Sad sam stvarno tu, ovo nije san.“ Mogu da dodirnem Ameriku, mogu da je omirišem. Osećam se kao da sam u ogromnom zagrljaju. Nikad ranije nisam bila u Americi, ali ona je moj mentalni zavičaj. Provela sam dane, sate i godine čitajući američke knjige, stripove, gledajući filmove i spotove, slušajući muziku. Taj kulturni kod mi se urezao u podsvest. Ja mentalno živim u onim kolonijalističkim kućama negde na jugu, sa velikom verandom i stolicom za ljuljanje i na njujorškim skverovima i na zelenim travnjacima u predgrađima Konektikata, u vrelom pljosnatom tupilu okrutnog Los Anđelesa, u vilama na holivudskim brdima, na benzinskim pumpama u Arizoni, spuštam se niz nizbrdice San Franciska i u podrume mračnih klubova u Sietlu. Živim u prošlosti, u Americi koja ne postoji, možda nikad nije ni postojala, ali to pitanje realnosti me najmanje zanima. Više me zanimaju snovi. I osećanja.
Sanjam po ko zna koji put da sam se domogla Amerike i obuzima me ta gusta i konkretna radost, osećaj da sam konačno tu gde treba da budem. U glavi su mi sve one ikoničke slike koje ću sada po prvi put dodirnuti rukom u stvarnom svetu. Toliko sam srećna i uzbuđena da mi se plače. Vozim se kroz neka bespuća, bezimene teritorije između naselja, auti mi se kvare, autobusi ne dolaze i ne uspevam da dođem ni do jednog sadržaja koji me zanima. Čitav san se pretvara u mučni pokušaj da u Americi dođem do Amerike, gde se moja početna radost sve više pretvara u blagi očaj, umor i sumnju da je ovo sve ipak samo san. Onda se probudim.
Kad razmišljam o tom snu, prvi i najjači utisak mi je ona radost sa početka. Taj osećaj je tako stamen i čvrst da ostaje u meni tokom celog narednog dana. Na umor i razočarenje brzo zaboravim, ali sećanje na radost i razmišljanje o toj radosti me uvek duboko dirnu i inspirišu.
Kad sam bila baš mala devojčica sanjala sam o balskoj haljini. Videla sam takve haljine u bajkama i gledala ih na televiziji. Mislila sam da je nemoguće da postoji balska haljina u dečijoj veličini i mislila sam da su takve haljine dostupne samo kraljicama i nekim dalekim moćnim ženama, ali ipak sam duboko žudela za njom. U mojoj glavi je ta žudnja bila večna i neostvariva. Kao maštanje o jednorogu. Smatrala sam da želim nemoguće. I nikada nikome nisam rekla taj svoj veliki san o balskoj haljini.
U pubertetu i adolescentskom dobu su neki drugi snovi, koje sam takođe smatrala neostvarivim, smenilil san o balskoj haljini. Svim tim snovima je zajednička bila ona anticipacija beskonačne radosti koja bi usledila ako bi se san ispunio. Tu radost sam nosila u sebi kao neraspakovan poklon, večito suzdržana od onoga najboljeg što želim, verujući da je to najbolje nemoguće. Nisam bila ni svesna koliko dugo sam živela zadovoljavajući se osrednjim i vrlodobrim radostima, jer su mi se one činile jedino realnim. A onda sam počela da sanjam ovaj san. Nakon što se previše puta ponovio, počela sam da sažaljevam sebe što mi je odlazak u Ameriku nešto toliko veliko i nemoguće, u svetu koji je povezaniji i otvoreniji nego ikad. Vraćajući se unazad i analizirajući sve svoje velike snove, jedan po jedan, shvatila sam da nijedan nije bio neostvariv. Da sam samo rekla mami koliko žarko želim onu balsku haljinu, sigurna sam da bi se potrudila da mi je napravi. Imala je prijateljice krojačice, kupila bi materijal, našle bismo nekoliko žica za krinolinu, zašile nekoliko perlica i ja bih bila najsrećnija devojčica na svetu. Ali moja mama nikada nije saznala šta želim, jer sam ćutala.
Kakav je to mehanizam u našim glavama, koji nas ubedi da su snovi neostvarivi? Odakle taj mehanizam meni, koja sam uvek bila slobodna i lucidna? Postala sam ga svesna tek nakon sna o Americi i kao da mi je pao mrak sa očiju. Odjednom sam sve videla drugačije. To nepoverenje prema životu i njegovim mogućnostima, kao i manjak vere u svoj svet i sebe, pa na kraju krajeva i manjak vere u čuda, sve to može da postane opasna tamnica za svakog od nas, koja nas zarobi u sudbinu kakvu nismo sanjali. Koliko god da je svet neprijateljski nastrojen prema slobodnim pojedincima i njihovim potencijalima, nema tog sveta i tog svemira koji nam može biti veća smetnja i veća kočnica, nego što smo sami sebi.
Čovek koji veruje u stvari koje izgledaju nemoguće, u snove, u čuda, jeste čovek koji može sve. Bez obzira na uslove u kojima živi i bez obzira na ustrojstvo sveta. Takvi ljudi imaju snagu da promene svet. Ja sam toga postala svesna prilično kasno, ali ne i prekasno. Jer nikad nije prekasno. Koliko god godina imali, pravo je vreme za oslobađanje iz sopstvene tamnice i za početak života koji je dostupan onoj gustoj, stamenoj radosti. Evo pijem kafu i razmišljam kad i kako ću do Amerike. Šta ćete vi danas uraditi za svoje snove?
Komentari