Hoće li Hrvatska krenuti primjerom Kube?

24

Hrvatska je naručila četiri najpoznatija cjepiva: američku Modernu, američko-njemačku Pfizer/BioNTech, britansko-švedsko AstraZeneca i Johnson & Johnson iz Belgije. Eventualno se još spominje ruski Sputnik V, no rijetko se govori da neke druge zemlje poput Kine, Indije i Irana razvijaju svoja cjepiva.

Kuba paralelno razvija čak četiri cjepiva protiv koronavirusa i slovi za medicinskog šampiona. Na Zapadu je ispod radara prošla vijest da su Kuba i Iran sklopili sporazum o suradnji na cjepivu. U petak, 8. siječnja kubanski državni institut Finlay objavio je kako je potpisan sporazum s iranskim Pasteurovim institutom o suradnji na ispitivanju najnaprednije od četiri kubanska cjepiva Sobrane 2.

Cjepivo je trenutno prošlo drugu fazu kliničkih ispitivanja, a treća faza provodit će se istovremeno na Kubi i Iranu. Zbog uspješnog upravljanja pandemijom Kuba ima nisku stopu zaraze i nema dovoljno zaraženih građana za testiranje cjepiva pa su stoga posegnuli za iranskim bazenom zaraženih. Dakle, siromašna zemlja poput Kube ne samo da razvija svoja cjepiva nego u potragu za zaraženima mora ići na drugi kontinent.

Kuba ima najrazvijenije javno zdravstvo u Latinskoj Americi, kao i daleko najveći broj liječnika po glavi stanovnika – još prije deset godina broj kvalificiranih liječnika na Kubi premašio je 70.000 (kompletna Afrika ih je tada imala 50.000), a na kubanskim sveučilištima trenutačno studira 25.000 budućih doktora medicine. ako je studij medicine na Kubi besplatan (kao i svi drugi fakulteti), tamošnje zdravstvo i medicinska tehnologija na visokom su stupnju izvrsnosti. Tako je u studenome prošle godine, nakon svog posjeta Havani, iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif izjavio da su ga „impresionirala” biotehnološka dostignuća Kube u borbi protiv COVIDA-a 19. To i jest jedan od razloga zbog kojeg je Iran potpisao sporazum o medicinskoj suradnji s Kubom.

Osim što svaki Kubanac „od kolijevke pa do groba” ima besplatan liječnički tretman, Kuba je osnovala i liječnički kontingent „Henry Reeves”, koji odlazi u zemlje Trećeg svijeta te na poprišta prirodnih i bioloških katastrofa, kada je stanovništvu naročito potrebna liječnička pomoć – od borbe protiv kolere nakon potresa na Haitiju do borbe protiv ebole u zapadnoj Africi.

Zvuči neobično, ali je istina: uz cigare, rum i šećernu trsku, upravo su liječnici glavni kubanski izvozni artikl. Baš smo te liječničke brigade zimus i proljetos gledali u sjevernoj Italiji.

Podsjetimo, u najugroženiju talijansku regiju Lombardiju došla je kubanska liječnička misija od 52 liječnika. „Mi nismo superheroji, mi smo revolucionarni liječnici. Svi se bojimo, ali moramo ispuniti svoju revolucionarnu dužnost”, izjavio je tada, po dolasku u Lombardiju, 68-godišnji kubanski stručnjak za intenzivnu njegu Leonardo Fernandez.

U širem smislu visoka razina kubanskog zdravstva zasluga je Komunističke partije Kube i njezinih društvenih prioriteta. U užem smislu, pak, velike zasluge za tako visoke dosege kubanske medicine ima jedan argentinski liječnik koji je najbolje godine svog života i svoje karijere proveo na Kubi. Riječ je o biokemičaru Albertu Granadu Jiménezu (1922., Hernando, Argentina – 2011., Havana, Kuba), čovjeku koji je odradio kolosalan posao kao organizator moderne medicinske i biološke znanosti na Kubi.

Postavlja se pitanje: zašto su dva argentinska liječnika izabrala baš komunističku Kubu da tamo ostvare svoje društvene ideje – jedan na polju političkom, drugi na polju medicinskom?

Odgovor leži u njihovu zajedničkom motociklističkom putovanju iz mladosti kroz Latinsku Ameriku, po kojem je 2004. snimljen film „Dnevnik s motocikla”, u kojemu Granada glumi argentinski glumac Rodrigo de la Serna (sâm Granado se na kraju filma pojavljuje u cameo ulozi). Iako je film adaptacija Che Guevarina dnevnika, važna referenca bili su i Granadovi memoari, objavljeni 1978. na španjolskom, francuskom i talijanskom pod naslovom „S Cheom po Južnoj Americi”, dok prvo englesko izdanje iz 2003. nosi naslov „Putovanje s Che Guevarom: Stvaranje revolucionara”.

To znamenito putovanje dvojice prijatelja iz više klase započelo je 29. prosinca 1951., a proteglo se do srpnja 1952. godine: Che Guevara je imao 23, a Granado 29 godina. Putovali su na Granadovu motoru Norton 500, od milja nazvanom „Poderosa II”, koji se neprestano kvario: vozio je mahom Granado, dok je Che Guevara bio suvozač. Na putu kroz Argentinu, Čile, Peru (gdje su neko vrijeme ostali pomagati u leprozoriju u San Pablu), Kolumbiju i Venezuelu prošli su 33.000 kilometara i doživjeli trajnu transformaciju svojih ličnosti: od privilegiranih mladića željnih zabave postali su ozbiljni ljudi, svjesni šireg društvenog realiteta.

Che Guevara nikad nije skrivao da ga je upravo to putovanje s Granadom usmjerilo prema komunizmu i odredilo njegov kasniji revolucionarni život. Vidjevši svojim očima bijedu i jad u kojem žive latinskoamerički narodi – kao liječnici, osobito su bili šokirani spoznajom da siromašni slojevi nemaju pristup ni osnovnoj medicinskoj skrbi – mladi Che se negdje u Andama zakleo da će život posvetiti borbi protiv kapitalizma.

Dvojicu muškaraca posebno je pogodio posjet rudniku bakra Chuquicamata na sjeveru Čilea, u vlasništvu američke kompanije Anaconda Copper, gdje su upoznali rudare koje su mučile niske nadnice i plućna oboljenja. Granado će kasnije reći da su i on i Che bili impresionirani tehnološkom razinom proizvodnje u rudniku, ali da je ushit bio „pomračen ogorčenjem izazvanim kad pomislite da svo to bogatstvo služi samo da nabubri blagajne jenkijskog kapitalizma”.

Susreti s „prezrenima na svijetu” širom kontinenta djelovali su kao „okidač” na obojicu putnika: Granado se uvjerio da izvan više srednje klase postoji jedan širi svijet kojemu je liječnička pomoć nedostupna, uočivši da je to područje u kojem on može pomoći, dok je Guevara odlučio jurišati na same uzroke takve bijede, koje je prepoznao u kapitalizmu.

„Misliti da će Ernesto, kojeg sam poznavao od njegove 14. godine, imati takav učinak na svijet, to je bilo nevjerojatno. Prije nego što smo napustili Argentinu, nismo znali za Latinsku Ameriku, za ogroman jaz između bogatih i siromašnih, za jadno i užasno iskorištavanje ljudi. To je imalo veliki utjecaj na nas obojicu”, kazat će Granado pedeset godina kasnije za list The Independent, u razgovoru vođenom 2004. godine.

To je motorističko putovanje profesionalno usmjerilo obojicu – Chea prema marksističkoj revolucionarnoj politici, a Granada do potrage za praktičnom znanošću koja može konkretno pomoći ljudima. Drugim riječima, to je putovanje imalo dalekosežne posljedice ne samo za buduće komunističke revolucije u Latinskoj Americi (Che Guevara), već i za razvoj kubanske medicine i biokemije (Granado).

Dva prijatelja potom se nisu srela osam godina. Ostatak pedesetih Che Guevara provodi u Gvatemali, Meksiku i na Kubi – gdje je bio jedan od glavnih komandanata Castrove revolucije iz 1959., a potom ključni ministar kubanske komunističke vlade i šef kubanske središnje banke – dok Granado 1955. odlazi u Italiju, gdje je dobio stipendiju za Istituto Superiore di Sanità u Rimu.

Nakon pobjede kubanske revolucije Che Guevara poziva Granada u Havanu. Ovaj prvi put posjećuje Kubu 1960. godine, a već 1961. preseljava se tamo s obitelji, postavši profesor biokemije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Havani. Iste godine jedan je od osnivača Instituta za temeljne i pretkliničke znanosti, a 1962. s grupom kolega osniva Medicinski fakultet na Sveučilištu Santiago, drugi na Kubi, nakon onog u Havani.

Na tom fakultetu Granado će predavati sve do 1974., a upravo iz tog razdoblja datiraju njegove zasluge za velik broj visoko obučenih liječnika na Kubi, što britanski list The Daily Telegraph u nekrologu Granadu 2011. opisuje kao „jedno od neporecivih postignuća Castrove vlade”. Nakon 1974. Granado se više posvećuje biokemiji: doktorira iz bioloških znanosti i sudjeluje na svjetskim kongresima iz genetike u Moskvi i Lenjingradu, a krajem osamdesetih jedan je od osnivača Kubanskoga genetičkog društva, te postaje njegov prvi predsjednik.

Svi ti višedesetljetni napori Alberta Granada dali su značajne rezultate: siromašna zemlja Trećeg svijeta postala je medicinska velesila, koja se u upravljanju koronavirusnom krizom svrstava među najuspješnije države na svijetu, te je u stanju svoje stanovništvo cijepiti vlastitim cjepivom.

Na neki način, Granado je Che Guevara koji se realizirao kroz medicinu. Komunistička utopija Fidela Castra i Chea ostvarena je barem u onom sektoru za koji je bio zadužen Alberto Granado.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari