Euforija oko Jokera se ne stišava – pročitajte osvrt na film koji je obilježio godinu!

117
Magazin GKR

Jednom davno, netko je rekao da je u svijetu koji je sam po sebi lud reakcija čovjeka koji poludi zapravo sve samo ne luda. 2019. godine redatelj filma Mamurluk i scenarist filma 8 Mile, Todd Phillips i Scott Silver, naizgled nasumično spojen dvojac od kojeg vjerojatno nitko ne bi očekivao pobiranje lovorika na Venecijanskom filmskom festivalu, donose film koji kao da postoji da bi tu izreku oživio na filmskom platnu.

Joker je u Veneciji nagrađen Zlatnim lavom i osmominutnim aplauzom, a spontani je aplauz zaradio i na svojoj prvoj projekciji u Art-kinu Croatia. S obzirom na to da je u potonjem slučaju bila riječ o običnoj maloj projekciji u običnom malom kinu u običnom malom gradu, bez medija koji bi taj aplauz popratili, jasno je da se radilo o jednoj od onih spontanih reakcija publike, iz srca, koje o filmu govore mnogo. Joker je film koji je publici danas potreban i ona je to i pokazala.

Svim gledateljima koji su se u kino uputili s ponešto oblikovanim očekivanjima film vjerojatno nije pružio mnogo iznenađenja. Bilo je zapravo posve očekivano da će Joaquin Phoenix biti jedan od najboljih Jokera ikad. Nakon trailera i prvih reakcija publike i kritike, moglo se već vrlo dobro predvidjeti i kakvu će vibru i stav o svijetu pružiti ovaj film. Pa ipak, čak i gledatelji oboružani informacijama koje im pomažu da sve to unaprijed vide, ne mogu u potpunosti predvidjeti što će osjećati prilikom konačnog gledanja filma.

Govoreći u vlastito ime, dok sam gledala Joaquina kako se smije i plače naizmjenično, istovremeno ili na način da nisam više znala smije li se u određenom trenutku ili plače, došlo mi je da mu se u svemu tome spontano i sama pridružim. Dio javnosti silno se preplašio toga kakav će utjecaj Joker imati na labilniji dio gledateljstva koji je empatičan prema stanju glavnog lika. Iskreno, kamo sreće da filmovi zaista imaju toliki utjecaj da identifikacijom s likovima natjeraju društvo na radikalne promjene. Ako netko i namjerava zgrabiti pištolj i početi pucati u ljude u skladu s nekom svojom vigilante-vizijom, prilično sam sigurna da bi lanac uzroka i posljedica koji je osobu do toga doveo bio toliko kompliciran i dugačak da je sramotno uopće pokušati svaliti krivnju na divljenja vrijednu ulogu velikog glumca u zaista dobrom filmu. Filmu koji je, ako išta, katarzičan.

Gledajući siromašnog i depresivnog mladića koji radi kao klaun u društvu u kojem se ni nakon što skine kostim ne prestaje osjećati kao klaun, posve je moguće istovremeno sažalijevati ga dok se stropoštava niz ponor ludila, ali i smijati se svemu onome čemu se pritom smije i on (a potom ipak ne upucati nikoga). Naravno, ono što je u filmu najviše smiješno ujedno je ono što je najviše tužno. Često je tako u svijetu filmova, ali i u svijetu u kojem se filmovi prikazuju, a Joker za usporedbe tih svjetova pruža i više nego dovoljno materijala.

Na početku filma Gotham je nakrcan smećem zbog dugotrajnog štrajka obespravljenih smetlara. U gradu su se razvili takozvani superštakori, čije je spominjanje najbliže nečem tipično-superherojskom u ovom filmu, a gradonačelnik je proglasio krizno stanje. Pred kraj filma, Jokeru spočitavaju da je taj isti grad doveo do posvemašnjeg kaosa, kao da su prije očitovanja njegovog ludila Gothamom tekli med i mlijeko. Čini mi se da se sličnom logikom zaboravljanja svijeta u kojem zapravo živimo služe i svi oni koji zaista mogu izaći iz kinodvorane i bojati se toga da će baš Joker biti taj koji će nekoga gurnuti preko ruba.

Pa i u dvorani prepunoj nacista koju je zapalila Tarantinova Shoshanna u filmu Inglorious Basterds vjerojatno se našla pokoja relativno nevina žrtva, no ne sjećam se da su mediji pokazali najmanju dozu straha da će neka pomahnitala kinooperaterka učiniti isto u stvarnom životu. Naprotiv, toj alternativnoj povijesti svi se rado smijemo i u njoj s pravom uživamo. Možda je Jokerova ”povijest” ipak premalo alternativna. Naime, čak i u scenama u kojima svjedočimo još jednoj verziji priče u kojoj mali Bruce Wayne ostaje bez roditelja, Gotham – u kojem se po tko zna koji put odvija ta prva faza Bruceove transformacije u Batmana – nekako je manje nalik tom dobro poznatom Gothamu nego svijetu izvan filma u kojem većina ljudi danas proživljava svoju svakodnevicu.

U skladu s time, kolikogod da je Joker zaista poremećen, opasan i neprilagođen, toliko je i glas razuma u nerazumnom svijetu. Scenarij filma potkrepljuje Jokerove životne odabire uvidom u njegovo bolno i mračno djetinjstvo i odrastanje, no i bez zaokružene karakterizacije, Joker bi bio prepoznatljiv glas društva koji je samo pomalo iskrivljen i previše pojačan. U memoarima po kojima je snimljen i sjajan film iz 1999. godine, Girl, Interrupted, Susanna Kaysen pišući o svojem boravku u psihijatrijskoj bolnici zaključuje da ljudi koji su ”ludi” ne moraju biti posve slomljeni niti je nužno da kriju kakvu mračnu tajnu.

Obraćajući se čitateljima, ona kaže da je lud, primjerice, svatko tko je ikad nešto slagao ili je možda poželio zauvijek ostati dijete. Kod najtežih slučajeva, te su težnje naprosto pojačane. Ako i jest pojačan do upravo vrišteće razine, Jokerov glas kao glas luđaka govori ono što – nešto nižim i prihvatljivijim tonom, te bez upotrebe pištolja – želi reći jako puno ljudi danas. No, baš kao što je bio slučaj s Jokerom, nitko ih zapravo ne čuje.

Čini se da su se Joker i publika međusobno ipak jako dobro čuli, a može se vjerovati da će to obraćanje u pravi čas u skorašnjoj sezoni nagrada nastaviti nagrađivati filmsku ekipu koja je odradila sjajan posao. Na čelu s Joaquinom Phoenixom koji je bez sumnje ostvario ulogu života.

Tekst je izvorno objavljen na portalu https://gkr.hr/Magazin.

Komentari