Dostavljači hrane junaci novog normalnog, zaradu troše na kazne

Dostavljači hrane ne mogu parkirati na mjesta za dostavu, dok čekaju naručenu hranu stižu im kazne za parking.

1569

U početku ih je bilo pomalo neobično vidjeti. U brendiranoj odjeći i velikom torbom na leđima s izražajnim logom dostavljača za kojeg rade, kojih ima nekoliko i uglavnom su na hrvatsko tržište stigli  prošle godine u doba pandemije. Tada smo, u vrijeme izolacije, izlazak za pizzu ili u restorane zamijenili narudžbom hrane na kućnu adresu, a oni bi nam istu ljubazno isporučili na kućni prag. Ali svakog čuda tri dana dosta i naviknuli smo se viđati ih dok čekaju pred restoranima, voze mopede po gradu ili biciklima pedaliraju put Kozale, s  onim velikim termo torbama, ne bi li nekome dostavili još uvijek topao željeni ručak ili večericu.

Bez njihove dostave mnogi bi restorani bili prisiljeni staviti ključ u bravu, a u novom normalnom stvorila se i nova navika narudžbi hrane na kućnu adresu. Dostavljači hrane raznih su zanimanja, neki su studenti, neki pak ostali bez radnog mjesta, neki to rade kao dopunski posao ne bi li poravnali ekonomsku situaciju. U svakom slučaju svoj posao rade profesionalno, samoprijegorno, ljubazno, rekla bih dostojanstveno i imaš dojam da im ništa nije teško. Prihvatili su nove uvjete, nove trendove i umjesto da očajavaju što nemaju neki  siguran, dobro plaćen, često „uhljebljen“ posao, ovaj nimalo lagan rade najbolje što znaju i mogu.  Za mene su oni junaci „novog normalnog“, dragi mravi koji spremno rade svoj posao.

Ipak pisati ovaj tekst bez razgovora s nekim od njih, bez iskustva iz prve ruke, ne bi bilo potpuno. Stoga sam jučer na izlasku iz zgrade u centru grada spazila jednog dragog mrava, prišla mu i saznala neke zanimljive činjenice koje želimo podijeliti sa svojim čitateljima.

184960799_304341641156598_3763844295042940632_n

Petar ima devetnaest godina, radi ovaj posao od prosinca prošle godine i za sada je zadovoljan što ima priliku raditi i nešto zaraditi, a novac sprema za skorašnje studije i za kupnju onoga što mu treba, a što si inače ne bi mogao priuštiti. O zaradi nismo detaljno pričali, ali kaže da je zadovoljan i da koliko radiš toliko možeš zaraditi. Za napojnice kaže da su Riječani darežljiviji od ostalih građana Hrvatske, dečki između gradova dijele iskustva. Napojnice se mogu dati putem aplikacije ili u kešu. Ipak, kao u svakom poslu, tako i u ovom ima problema. Jedan od najvećih je gdje će dostavljač stati u trenutku kada dolazi po narudžbu, pogotovo u strogom centru grada, kao što je slučaj s Tapas barom,  Submarinom, Contom, McDonald’som, Restoranom As  ili Feralom. To su pozicije gdje se može stati na invalidska mjesta, pješaku zonu ili mjesto za dostavu. Nema mjesta predviđenog za dostavljače. Na pitanje zar nije logično da stanu na mjesto za dostavljače, Petar kaže da im tu nije dozvoljeno stati i da često dobiju kaznu, koju moraju platiti iz vlastitog džepa. „Teško mi je kada čekam isporuku hrane ispred restorana, dvadeset metara od mopeda, a komunalni redar hladnokrvno prilazi i piše mi kaznu, na koju se ne mogu žaliti. U drugim gradovima to je riješeno,  pa tako u Zagrebu dostavljači mogu kupiti godišnju kartu i stati na mjesta za dostavu, što u Rijeci nije slučaj. Pitali smo da se nađe neko rješenje, međutim kada  komunicirate s komunalnim odjelom grada, to je kao da komunicirate sa zidom!“, kaže Petar i nadodaje da su restorani jako friendly s njima i da lijepo surađuju, a građani koji čekaju narudžbu uvijek su dobro raspoloženi, jer svi se vesele hrani koju im donose.

Razgovarali smo i sa Sandijem, koji vozi za drugu platformu, ali njih dvoje su prijatelji i dijele iste radosti i probleme ovog posla. Moći stati na mjesto dostave dok skokneš po narudžbu i Sandiju predstavlja najveći problem. Naplaćao se i on kazni za parking, najmanja je 150 kuna i kaže kako ponekad zaradu cijelog dana moraš istresti za platiti kaznu. U ovom poslu mu je najdraže što ga djeca prepoznaju i vesele mu se dok prolazi ulicom. Nedavno je imao je i neugodan susret sa psom koji je neprijateljski režao i pikirao na njegovu veliku narudžbu, ali Sandi brzo trči tako da je sve dobro prošlo. Od svoje zarade pomaže roditeljima i puni kućni budžet. „Moj otac je dvadeset pet godina investirao u mene, sada je red da i ja njemu malo pomognem“, kaže s osmijehom na licu. Na pitanje kada imaju najveću gužvu, dečki kažu da je to obično petkom, ali i subotom. U ponedjeljak je sve nekako mirno, ali od utorka  narudžbe ponovno kreću i radi se više.  Restoranima su na neki način spasili biznis, nekima promet putem aplikacija i dostave iznosi i do 50 posto. Sandi je student završne godine Održivog razvoja, svoju budućnost vidi u pokretanju poljoprivrednog biznisa, ali se ne želi odreći ni glazbe, tako da to dvoje na neki način želi povezati.

Kako bi se izborili za bolje i pravednije uvjete rada, pri čemu prvenstveno misle na mogućnost da za  privremeni parking koriste dostavna mjesta, dečki će pokrenuti peticiju. Vjeruju da će svi restorani, ali i građani potpisati peticiju kako bi im se olakšao rad i reguliralo njihovo pravo da kao dostavljači koriste mjesta za dostavu. Pomogli smo im savjetom, napisali službenu zamolbu i uputili ih na Grad i njegov komunalni odjel, u ovo predizborno vrijeme mogli bi lakše doći do svojih prava.

dostavljač wolt
Čekajući dostavu ispred Conta. Dostavljači na biciklima nemaju problem s kaznama

Ovi simpatični, vrijedni dečki, dok čekaju neko bolje rješenje za svoju karijeru, ovaj posao rade kao vrijedni mravi ili brze pčelice, dok zuje na svojim mopedima, biciklima ili ponekad hranu dostavljaju u djedovom ili tatinom autu. Na leđima nose svoje velike brendirane termo torbe, baš kao što mravi vrijedno nose svoj teret.  I to sve laganini, zadovoljno i s osmijehom na licu. Kažu, glavno da se radi!

Komentari