Wow, wow i ready-made – Filmski program u Art kinu uz izložbu ‘nikada do sada viđen rad’ Gorana Trbuljaka

9
Foto/MMSU

U sklopu izložbe nikada do sada viđen rad neviđenog umjetnika autora Gorana Trbuljaka, u Art-kinu će 16. travnja biti prikazani i filmovi na kojima je Trbuljak radio kao snimatelj ili redatelj.

Prvi je od njih kultni film Ante Babaje „Izgubljeni zavičaj“ iz 1980. godine (109′) sniman na Cresu. Glavni junak (Zvonimir Črnko) vraća se na otok svog djetinjstva radi sprovoda člana obitelji. Otočki detalji i mali događaji brzo ga, prustovski, vraćaju u djetinjstvo kad je živio na imanju kontese Valerije, čiji je upravitelj bio njegov otac. Na otoku upoznaje Ines, Valerijinu nećakinju, s kojom razvija emotivni odnos a s ocem sudjeluje u dnevnim otočkim aktivnostima, berbi grožđa i ribolovu. No nije baš sve idealno…

Wow, wow i ready-made

Film je nastao slobodnom adaptacijom dvaju proznih djela Slobodana Novaka, kratkog romana „Izgubljeni zavičaj“ te segmenta „Nekropola“ iz romana „Izvanbrodski dnevnik“ a Goran Trbuljak na filmu potpisuje (hvaljenu) fotografiju.

Gorana Trbuljaka upoznat ćemo i kao redatelja dokumentarnih filmova, kroz devetominutni dokumentarac L.E.F. iz 2011. godine. L.E.F. je akronim za glasoviti slogan Francuske revolucije Liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo) s kojim je u potpunom kontrastu današnja društvena stvarnost. Trbuljak vješto prikazuje drugačije i tjeskobnije „pobratimstvo lica u svemiru“, ono siromašnih i nesretnih ljudi.

I dok je L.E.F. rubno eksperimentalni film iz roda dokumentarnog filma, 3+3=7 (2016, 8′) koji također gledamo u Art-kinu, hibrid je animiranog i eksperimentalnog filma. Preklapajući sliku i zvuk, redatelj Trbuljak spaja šest svojih animiranih filmova u potpuno novom filmu, pri čemu nastoji istražiti mogućnost istovremenog pripovijedanja šest različitih priča.

Goran Trbuljak kameru je studirao na Akademiji dramske umjetnosti gdje ju je donedavno i predavao, a u svojoj je karijeri snimio 25 igranih filmova među kojima i Ritam zločina Zorana Tadića ili Sokol ga nije volio Branka Schmidta, te režirao i brojne animirane i dokumentarne filmove.

O svom filmskom radu Trbuljak kaže:
Filmove koje sam radio dijelim na hand-made i ready-made. Filmovi u kojima su predmeti crtani rukom jesu hand-made, a oni kada su snimljene već postojeće stvari su ready-made.

Ako vjerujemo da je Duchamp u mediju filma našao inspiraciju za ideju ready-madea, kada svaki snimljeni stvarni predmet, odabran iz života, na ekranu postaje izdvojen, uvećan, važan, onda vraćajući se toj njegovoj prvotnoj polaznoj točki, svaki predmet u nekom filmu koji sam snimio postaje za mene ready-made zabilježen na filmskoj vrpci.

Režiseri s kojima sam radio filmove, snimali su ljude, likove i priče, ja sam snimao predmete. U zamalo svakom fotogramu filmske vrpce filmova koje sam snimao snimljen je i neki ready-made.

Godard je rekao da je film istina 24 puta u sekundi, Haneke da je to laž 24 puta u sekundi, dok je film za mene 24 snimljena ready-madea u sekundi. U filmu koji traje 95 minuta snimio sam 137.440.008 ready-madea. Broj ready-madea koje sam snimio, u c/b ili koloru, u razdoblju od trideset godina iznosi 3.710.880.216 u 27 filmova čija je minutaža 95 minuta, i u kojima su snimana 24 ready-madea u sekundi. Broj od 3.710.880.216 takvih ready-madea ipak je aproksimativan jer podrazumijeva da su svi filmovi, bez naslovnica i odjavnica, jednake dužine te da su neki predmeti snimani u više kvadrata filmske vrpce od ostalih.

Neki sve prisvajaju od drugih, ja prisvajam samo ono što je autorski već trećina moje. Warhol iz svoga filma Kiss izvlači dva kvadrata, uvećava ih i stavljanjem između pleksiglasa stvara objekt, Gotovac prisvaja inserte iz tuđih filmova i naziva ih Osjećaj 1, 2, 3… i ready made filmovima, dok Buren svoja industrijski obojana prugasta platna, koja jesu ready-made, uopće ne zove tako, nego fotografije instalacija tih platna naziva photo-souvenir i odlučan je da ih ne izlaže. Ono što ja nazivam ready-made, ne pokazujem posebno, to ostaje tamo gdje je snimljeno – na filmskoj vrpci, dok one fotografije na kojima se vidi kako snimam neke od 3.710.880.216 ready-madea zovem foto suvenirima i njih izlažem.

Svjetlomjer je predmet koji je bio pomoćno sredstvo pri snimanju 150.440.103 ready-meada i on se može izlagati. Knjiga o filmskoj tehnici bila je pomoćno sredstvo pri snimanju 150.440.103 ready-meada i može se izlagati. Pan-glass je predmet koji je bio pomoćno sredstvo pri snimanju 3.710.880.216 ready-madea i može se izlagati. Itd.

Kad ljudima pokažem fotografije nekih predmeta, oni kažu: “Wow!” Zatim im pokažem kameru kojom sam ih snimio, a oni tad kažu: ”Wow, wow!” Zaključio sam da je bolje pokazati instrument kojim sam nešto snimao nego samu sliku.

Od Duchampove Fountain iz 1917. prošlo je, dakle, svega sto godina, što je tek djetinjstvo ready madea, ako ga usporedimo s tehnikom ulja na platnu koje je staro petstotinjak godina. Za petsto ili više godina ljudi će i dalje raditi ready made, ali možda više neće biti filma, niti će se znati tko je napravio Fountain.

 

Komentari