Aleksandar Popovski i svojim je dosadašnjim predstavama pokazao kako je riječ o redatelju koji dramski tekst ne želi samozatajno “prenijeti na pozornicu”, već mu pristupa kao predlošku s kojim se valja poigrati i prevesti ga u vizualno upečatljive scenske slike. Shakespeareov je klasik bez sumnje jedna od drama koja priziva upravo takav pristup, jer njena je slikovitost neupitna, a maštoviti su joj tumači neophodni. Fabula istkana od tri osnovne niti, “dvorskog zapleta” (gdje glavne uloge, uz Tezeja i Hipolitu, igraju dva para ljubavnika), “svijeta zanatlija” (s predstavom o tragičnoj ljubavi Pirama i Tizbe) te “vilinskog svijeta” (s Oberonom, Titanijom i Pukom) od glumaca našeg teatra tako je ponajprije zatražila spremnost da “se igraju” i dopuste si nesputan dijalog s reljefnošću neponovljivih Shakespeareovih likova, na što su oni odgovorili otvorenošću i “izvedbenom rječitošću”. Humorno obojana životnost zanatlija, eterična onostranost vilinskog carstva i formalizam atenskih situacija pokazali su se idealnim poligonom za eklektičnost makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog. “U atmosferi sna, o Ivanju, u toploj ljetnoj noći zasićenoj mjesečinom” čudesni nas “San Ivanjske noći” podsjeća kako “…su ludi, / Gospode, ti smrtni ljudi!”
Komentari