Velid Đekić o pjesmi riječkih tabakina

25
Izvor: Lokalpatrioti

“Rad nije pjesma, pogotovo onaj teški, tvornički. Ali neće biti ni da su te dvije stvari potpuno udaljene, da se ne mogu spojiti. Dapače, ima ih koji će reći kako pjesma prirodno ide uz rad, možda zato što se udružen s njome čini lakšim. Ili, ako ništa drugo, radni sati s njome proteknu barem malo brže.

I bit će da su u pravu. Ne mislim u ovoj prigodi na pjesmu Da nam živi, živi rad, koju se glupo trudimo izbrisati iz misli, jer se nekomu u ime nas tako hoće, nego na pjesmu ispjevanu u čast jednom dijelu ovdašnje pripovijesti o radu. Onomu riječkih tabakina, duhanjerki.

Štrajk radnica ugušila vojska

Podsjetimo se, riječka Tvornica duhana, ona ista što je djelovala u prvotnom kompleksu riječke Rafinerije šećera na Brajdi, imala je na popisu zaposlenih najvećim dijelom žene. Potvrđuje to npr. podatak iz 1909. godine, kada je u Tvornici bilo zaposleno 175 muškaraca i 1936 žena. Koliko im je bilo dobro, svjedoči informacija o štrajkovima radnica Tabakjere 1885. i kasnijih godina, zbog potplaćenosti i jadnih uvjeta rada. Na jednoj od ilustracija kojima je Ricardo Gigante vizualno zabilježio njihov štrajk 1906. vidi se grupa ljutitih radnica pored uličnog ulaza u Tvornicu, a na jednom od kamenih stupova ulaza daju se čitati ispisane parole Živio socijalizam (Eviva il sozialismo, na ne baš uzornom talijanskom) i Dolje gnjusna buržoazija (Abaso i scifosi borgesi). Izlaz iz radničke obespravljenosti vidio se u novom, pravednijem društvu, u kojemu neće jednima pripadati gotovo sve, a svima ostalima gotovo ništa. Godine 1925. štrajk radnica u Tvornici ugušila je vojska.

No, ne pišem ove retke zbog štrajkova i sličnih trenutaka. Pišem zbog rada udruženog s pjesmom ili barem rada koji je našao svoje mjesto u pjesmi, na ovaj ili onaj način. Tabakine su u više navrata bile temom popularnih riječkih pjesama. Jedna od njih je kanconeta Carmen fiumana Silvija Tomassinija. Njeni stihovi „Po struci sam tabakina, sirotica radišna“ ili „Moj rad sav u dim ide“ svjedoče o socijalnom položaju riječke tabakine, skromne i neudate djevojke koja živi u potkrovlju, osuđene na rad jutra do mraka.

Jednu drugu pjesmu navodim u cijelosti. To je Son tabachina, kojoj je autor stihova Alberto de Re, a autor glazbe sakrio se iza pseudonima Frou-Frou. Napisali su je 1908. i poslali na natječaj za Riječke pučke pjesme (Canzonette fiumane popolari), natjecateljsku manifestaciju redovito organiziranu od 1899. godine. U to doba MIK-a još nije bilo na vidiku, pa…

SON TABACHINA

Son fiumana tabachina
E me piasi el mio mestier
Ma el lavor de spagnoleti
No xe solo el mio pensier

Mi so ben che non son bruta
E me piasi far l’amor
mi me piasi i mustaceti
che fa bater el mio cor

Son modesta e povereta
E me lasso cortegiar
Dai bei cocoli spuzeti
Che i prometi monti e mar

Mando al diavolo al inferno
no ghe posso perdonar
Chi che brama che che tenta
La mia lingua a bistradar

Son prudente e giudiziosa
e non vojo in tram andar
mi go cara la mia vita
che non posso asicurar

Son fiumana e birichina
e me godo nel scoltar
che l’abuso e la violenza
andara’ presto a terminar

Saro’ rozza e senza scola
Ma una lingua so parlar
Quela nostra quela sola
che fa ognuno inamorar…

Potrudih se pjesmu kako-tako prevesti, uz (ne)malu pomoć znalaca fijumanskoga govora, a sve za fijumanskom govoru manje vično uho.

TABAKINA SAM

Fijumanka sam ja, tabakina
sebe cijelu poslu dam
al’ cigarete motat nije
jedino što radit znam

Znam dobro da nisam ružna
i da ljubav vodim strasno
kad brkonju kakvog vidim
srce za nj mi kuca glasno

Skromna sam i siromašna
puštam da mi udvaraju
svi ti zgodni smradovići
što mora i brda obećavaju

U pakao šaljem kvragu
ne praštam ja nikom, hoj
tog tko misli pokušati
mijenjati sad jezik moj

Oprezna sam, razborita
tramvajem se ne vozim
drag mi ovaj život moj je
tako bolje ga pazim

Fijumanka sam nestašna
raduje me čuti, znaj
iskorištavanju i nasilju
uskoro će doći kraj

Možda priprosta sam i bez škole
al’ slušaj me dobro ti
na jeziku dragom našem
zaljubljuju baš se svi…

Vrijedne, samosvjesne i buntovne

Da, vrijedne su bile riječke tabakine, buntovne, bome i znale što je ljubav. Samosvjesne djevojke, nema što. Tako kaže pjesma, a pjesmi se mora vjerovati. I zato, kad uskoro zakoračimo u obnovljenu palaču Šećerane, što će reći i u Tvornicu duhana, upitajmo se – odjekuju li interijerom prostora još uvijek glasovi njegovih jučerašnjih tabakina? Upitnik se može razriješiti samo stišavanjem razgovora i osluškivanjem što nam mogu ispričati zidovi zdanja. Oni su se nagledali rada tabakina i naslušali njihovih pjesama. Možda nam dopuste podijeliti izravan zvuk djevojačkih glasova s njima, u trenucima kakve zidne dobre volje.

Tako možda začujemo djevojke kako pjevaju pjesmu Son tabachina na radnomu mjestu ili tijekom stanke. Nije mi teško zamisliti kako to čine i poslije završetka radnog vremena, koračajući prema svomu stanu u potkrovlju i izbjegavajući, prema njihovom sudu, problematični gradski tramvaj.”

Izvor: Moja Rijeka

Komentari