Umjetnik koji je proširio horizont – od zvijezde do asteroida: Objavljen prvi hrvatski prijevod poezije ruskoga velikana Vladimira Visockog

34

Vladimir Visocki je umjetnička pojava bez presedana, kolosalna figura koja u suvremenim anketama o najpoznatijim i najutjecajnijim Rusima zauzima drugo mjesto, odmah iza Jurija Gagarina.

U prestižnoj biblioteci Školske knjige Vrhovi svjetske književnosti objavljena je 51 pjesma slavnoga pjesnika, pisca, kantautora i glumca u prijevodu Luka Paljetka, izboru Natalije Vorobjove Hržić i pod uredničkom palicom Miroslave Vučić

Pjesnik kojega suvremena ruska kritika svrstava uz bok Josifu Brodskom i uspoređuje s nacionalnim pjesničkim genijima Sergejem Jesenjinom i Nikolajem Rubcovom preko noći je postao miljenik svih slojeva ruskog naroda

Od zvijezde do asteroida! Tako bi se mogla opisati nevjerojatna putanja kojom se kretao Vladimir Visocki (1938. – 1980.), karizmatični ruski pjesnik, pisac, kantautor i glumac. Za njegova kratka života nije bilo blistavije umjetničke zvijezde na nebu tadašnjega SSSR-a! Vrhunskim glumačkim izvedbama, a pogotovo svojim hrapavim muževnim glasom i ekspresivnom, nenadmašnom izvedbom vlastitih stihova uz gitaru je osvajao milijune slavenskih duša.

Pjesme prvog superstara komunističkoga svijeta, kojega po kantautorskoj važnosti neki uspoređuju s Bobom Dylanom, nisu postojale u tiskanu obliku, nego su se pamtile na njegovim nastupima, zapisivale u bilježnice te širile usmenom predajom stvarajući kult koji je na planetarnoj razini bljesnuo poput asteroida, i to doslovno. Nekoliko godina nakon njegove iznenadne smrti u 42. godini, Ljudmila je Žuravljeva u Krimskom astrofizičkom opservatoriju otkrila dotad nepoznat asteroid i počastila ga imenom neprežaljenoga velikana Vladimira Visockog.

Pjesnik kojega suvremena ruska kritika svrstava uz bok Josifu Brodskom i uspoređuje s nacionalnim pjesničkim genijima Sergejem Jesenjinom i Nikolajem Rubcovom preko noći je postao miljenik svih slojeva ruskog naroda, ali tek je posmrtno doživio i službeno priznanje. U Rusiji mu je od 1990. objavljeno nekoliko desetaka svezaka sabranih djela poezije i proze, otisnute su glazbene kolekcije njegovih pjesama, otvoren je muzej s njegovim imenom, podignuti su spomenici, dizajnirane poštanske marke s njegovim likom…

naslovnica Visocki 2D

Svjetsku je slavu Visocki stekao i prije nacionalnog priznanja: njegovi su stihovi prevedeni na tridesetak jezika među kojima je odnedavno prvi put i hrvatski. U prestižnoj biblioteci Školske knjige Vrhovi svjetske književnosti u dvojezičnom, rusko-hrvatskom izdanju objavljen je izbor iz poezije Vladimira Visockog Moj cilj – horizont u prijevodu akademika Luka Paljetka i pod uredničkom palicom Miroslave Vučić. Ruska pjesnikinja Natalija Vorobjova Hržić izabrala je 51 pjesmu iz golema opusa nastojeći ispuniti dva zahtjevna zadatka: pružiti hrvatskim čitateljima kvalitetan uvid u raznovrsnu pjesničku ostavštinu i obuhvatiti vrhunske domete nepresušna poetskog dara.

Pjesma Horizont, po kojoj je hrvatski prijevod dobio ime, zrcali pjesnikov pogled na svijet i njegovo životno načelo: Moj cilj je – horizont, a traka – rub zemlje te / ja prvi moram bit na horizontu, znajte! Taj unutarnji nagon da bude prvi i najbolji odredio je njegov životni tijek: i genijalnost njegove poezije, i vještinu interpretacije, i glumački talent, i način življenja, i način komunikacije s ljudima, smatra autor pogovora, mr. filoloških znanosti i zaslužni kulturni djelatnik Ruske Federacije Ivan Golubničij.

Pjesnička i kantautorska karijera Vladimira Visockog započela je 1961., kada je napisao svoju prvu pjesmu Tetovaža. Zanimljivo je da se zbirke njegove poezije i tekstovi uglazbljenih pjesama u sovjetskoj Rusiji uopće nisu tiskali. Nije se moglo doći ni do njegovih singlica, pa su se nastupi na koncertima ilegalno snimali na kasetofonske i magnetofonske vrpce i potom, kao i stihovi, presnimavali i razmjenjivali. Unatoč tomu što ga je država ignorirala, diljem Sovjetskog Saveza vladao je kult Visockog – obožavali su ga ljudi svih godina i profesija, radnici i seljaci, intelektualci… U tajnu nesvakidašnje popularnosti nije proniknuto ni danas, četrdeset godina nakon njegove smrti.

Pokušavajući osvijetliti fenomen Visockog, autor pogovora u knjizi Moj cilj – horizont Ivan Golubničij navodi da su se u tom pjesniku i kantautoru utjelovile sve kvalitete, težnje, ali i proturječja sovjetskoga društva te nacionalne i regionalne različitosti. Visocki je svojim pjesmama, osobito svojom izražajnom izvedbom, prepoznao bȉlo sovjetskoga naroda; bio je nerv goleme ruske zemlje, smatra Golubničij.

Nevjerojatno talentiran, iz svoje je nutrine stvarao najrazličitije slike, oživljavao ih duboko prodirući u bît same egzistencije. Visocki je bio posrednik među ljudima, onaj tko im omogućuje da čuju i razumiju jedni druge. Upravo zahvaljujući toj sposobnosti, bio je ne samo popularan nego i onaj čijoj se poetskoj riječi najdublje vjerovalo. Njegov prodorni glas, hrapav i nevjerojatno iskren, letio je visoko i dopirao do svakoga kutka, do svakoga čovjeka, zaključuje autor pogovora.

U središtu poetskoga zanimanja Vladimira Visockoga bila je sovjetska svakidašnjica i običan čovjek sa svim svojim težnjama, idealima, nedostatcima i zabludama. Pjesnik je bez ustručavanja govorio o najintimnijim stvarima ne izbjegavajući ni izrazito teške, mnogoslojne i proturječne teme kao što je rat. Njegov je umjetnički cilj pritom bio izrazito čestit i domoljuban: nastojao je objelodaniti istinu, ali pritom ne stati na stranu neprijatelja, ne nanijeti štetu svojoj državi i svojemu narodu.

Actor Vladimir Vysotsky as Hamlet in theatrical staging of William Shakespeare s tragedy Hamlet

Pripisivala su mu se kritička stajališta o vlasti i političkom ustroju SSSR-a, tiskale raznovrsne lažne priče koje su ga željele prikazati kao protivnika sovjetske države i njezina poretka. Sve je to (točnije govoreći, njihov vjerodostojni dio) imalo određeno značenje za njegove biografe, kao materijal na temelju kojega će se procjenjivati Visocki kao čovjek. Istodobno cijeli njegov opus nedvosmisleno svjedoči o tome da je njegovo buntovništvo bilo dokaz aktivnoga građanskog stava svojstvenoga časnom i smjelom čovjeku. Kritizirajući nedostatke i poroke sovjetskoga društva, Visocki nikada nije držao ‘figu u džepu’, nikada nije bio sitničav i zlurad, nikad nije pribjegao političkoj provokaciji. Njegov lirski junak uvijek je bio vjeran svojoj zemlji i svojemu narodu i upravo zbog toga Visocki, po mišljenju disidentskih boema koji su igrali ulogu vječnih buntovnika protiv države, nikad nije bio posve ‘naš’, odnosno njihov. Ali prihvaćao ga je narod, svi socijalni slojevi, i zato su njegove pjesme svi slušali sa strepnjom u srcu, piše Golubničij ističući da je Visocki cijelome ruskom narodu bio poput člana obitelji, blizak, razumljiv i dostupan.

Koliko su Rusi voljeli svojega ideološki neovisnog pjesnika, bilo je itekako vidljivo na posljednjem ispraćaju toga glumačkoga i pjesničkoga barda od kojega su se – najprije u Teatru na Taganki, a potom i na groblju Vaganjkovo – oprostile nepregledne rijeke poklonika. Pogreb održan u vrijeme Olimpijskih igara u Moskvi pretvorio se u općenacionalno važan događaj u kojemu se simbolički nazirao skori završetak sovjetske epohe.

Nakon njegove smrti dugo se raspravljalo o mjestu koje Visocki zauzima u ruskoj i svjetskoj kulturi i o tome što je bio više, pjesnik ili glumac. Danas je posve jasno: Visocki je umjetnička pojava bez presedana, kolosalna figura koja i u suvremenim anketama o najpoznatijim i najutjecajnijim Rusima zauzima drugo mjesto, odmah iza Jurija Gagarina, prvog čovjeka koji je letio u svemir i prišao zvijezdama bliže od ostalih ljudi.

Možda onda nije ni čudno što je odgovor na pjesnikovo pitanje da l’ granica negdje na kraju svijeta ima / i da l’ se horizont proširiti da? došao ravno iz galaktičkih dubina. Čežnja za nedostižnim, koja je Visockoga odredila kao čovjeka i umjetnika, dobila je čudesan posmrtni spomenik – asteroid registriran pod brojem 2347 u međunarodnom katalogu planetoida. Njegovo je ime i dalje magnet za milijune ljudi u Rusiji i diljem svijeta, a čini se da blista i izvan našeg planeta, negdje u asteroidnom pojasu… između Marsa i Jupitera.

VARIOUS

Mercedes, traperice i kožnjaci

Na sceni legendarnoga Teatra na Taganki i u suradnji sa slavnim ravnateljem i redateljem Jurijem Ljubimovim Visocki je odigrao mnoge uloge među kojima su najpoznatije Galileo (Život Galilejev), Hamlet (Hamlet) i Hlopuša (Pugačov). Glumio je u više od 25 filmova, a najveću popularnost priskrbili su mu Mjesto susreta izmijeniti se ne smije, Vertikala, Intervencija, Služila su dvojica drugova i Loš dobar čovjek.

Kako i dolikuje slavnome glumcu, Visocki je njegovao glamurozan stil kakav se u SSSR-u nije viđao – među prvima je vozio mercedes, odijevao traperice i kožne jakne. Posve nesvakidašnji bio je i njegov brak s francuskom glumicom Marinom Vlady koja je 1987. u Parizu objavila romansiranu biografiju Vladimir, ili prekinuti let.

Komentari