Svetlana Aleksijevič, poznata po svom iznimno dokumentiranim radovima o ruskim vojnikinjama u Drugom svjetskom ratu i posljedicama černobilske nuklearne katastrofe, dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost i to, kako je navela Švedska Akademija, “za svoje polifonijsko pisanje, spomenik patnje i hrabrosti našeg vremena”.
Nobelove nagrade često su predmet kontroverzi, intriga i ponekad, ozbiljnog preispitivanja, pogotovo kad je u pitanju ona za mir. Ovogodišnji izbor za nagradu u kategoriji književnosti svojevrsni je dugoočekivani korektiv, naime Svetlana Alexievich ulazi u niz tek nekolicine laureata koji su dobili priznanje za publicistiku. Nagradu su do sad dobijali i filozofi i povjesničari, uključujući Bertranda Russella i Winstona Churchilla, no prošlo je više od pola stoljeća otkako je pisac ne-fikcije dobio najprestižnije priznanje.
Velik je to dan i za novinarstvo, priznato kao spisateljska umjetnost. Stavljajući rad Svetlane Aleksijevič uz bok velikana poput Márqueza, Camusa, Munroa i Morrisona, Komitet Nobela priznao je žanru, često promatranom kao sredstvo za širenje informacija, odlike estetskog pothvata.
Priče Svetlane Aleksijevič sadrže povijesne činjenice i usmenu predaju, no imaju i liričku kvalitetu i prepoznatljivi stil i pogled. Najpoznatija je po davanju glasa ženama i muškarcima koji su preživjeli prijelomne događaje poput sovjetske okupacije Afganistana 1979-1989 i nuklearne katastrofe u Černobilu 1986., u kojoj je ubijena njena sestra, dok je majka oslijepila.
Svakako treba spomenuti njen vjerojatno najhvaljeniji rad, “Neženstveno lice rata” iz 1988, bazirano na stotinama razgovora vođenih sa ženama sudionicama Drugog svjetskog rata. Knjiga je ujedno prva iz serijala “Glasovi Utopije”, koji je prikazivao život u Sovjetskom savezu iz perspektive običnih građana.
Rad Svetlane Aleksijevič duboko uranja u kolektivna i individualna sjećanja, gradeći među njima svojevrsnu poveznicu, protkanu njenim jasnim glasom, koji je više od sume glasova koje je prikupila u pisanju. Ona zna reći kako je ta njena praksa spajanja novinarstva i proze inspirirana ruskom tradicijom usmene predaje. Ona skuplja glasove s ulice, uzima materijal koji je svugdje oko nje. Prava je to povijest emocija, ili ako vam drago, povijest ljudske duše, a Aleksijevič njena kroničarka, s naglaskom na čovječnost i patnju.
Literarna kvaliteta njenih knjiga pomaže prevazići određene povijesne okolnosti koje istražuje i daje element univerzalnosti pričama, a stilski se nastavlja na tradiciju naracije čiji su praktičari i Truman Capote, Norman Mailer, Joan Didion te od novijih autora, Katherine Boo i Adrian Nicole LeBlanc. Još se nešto nastavlja dodjelom ove nagrade, a to je Akademijino nagrađivanje europskih autora koji nisu široko čitani na engleskom. Prijašnjih godina bili su to francuski novelist J. M. G. Le Clézio, Herta Müller (2009), Tomas Transtromer (2011) i Patrick Modiano (2014).
Zbog svoje kritike vlade u Bjelorusiji, bivšoj sovjetskoj republici, povremeno je morala odlaziti i živjeti u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Švedskoj, između ostalih mjesta, no veći dio života ipak je proživjela u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije. Još se 2013., u interviewu za njemačku televiziju, ponadala kako će joj međunarodna pozornost dati određenu sigurnost u zemlji gdje je sloboda medija pod stalnim pritiskom.
Svojim je pisanjem izazivala službenu naraciju i propitivala povijest, zbog čega je bila izložena stalnim napadima i smatrana izdajicom, pogotovo zbog knjige o sovjetskoj okupaciji Afganistana i traumama ruskih vojnika i njihovih obitelji.
Pa opet, Bjelorusija je ostala jedino mjesto na kojem može pisati, gdje može čuti o čemu ljudi govore na ulici, u kafićima, kod susjeda. Ono što je sigurno, njen rad ne staje. U izjavi, koju je medijima prenio njen agent, Aleksijevič je vrlo sretna, ali i preplavljena pritiskom koji dolazi s ovakvim priznanjem. Iako je veći dio svog puta odradila, još je puno posla pred njom i sad se ne može opustiti.
Neki u dodjeli nagrade vide i političku poruku Akademije. Priznanje stiže u trenutku kada Rusija ponovo pokazuje svoje vojne mišiće i to u Ukrajini i Siriji, a švedskom Komitetu nije strano propitivanje sovjetskog i post-sovjetskog autoriteta. od pet prethodnih dobitnika Nobelove nagrade za književnost koji pišu na ruskom, samo je Mikhail Sholokhov bio u dovoljno dobrim odnosima s vladajućima da dobije nagradu i ostane živjeti u Sovjetskom savezu. Ostali – Ivan Bunin, Boris Pasternak, Aleksandr I. Solzhenitsyn i Joseph Brodsky – istu su primili u egzilu ili im je odbijena viza kako bi prisustvovali dodjeli u Stockholmu. Sada su i nagradu Aleksijevič brojni disidenti primili kao znak da se njihovi glasovi čuju. Nije isključeno ni da će njena kritika kako Putina i njegove politike (situaciju u Ukrajini otvoreno naziva okupacijom, čak i na novinskoj konferenciji povodom primitka nagrade), tako i one domicilne Lukašenkove, postati još izraženija.
Komentari