U opuštenoj i ugodnoj atmosferi trsatskog ogranka Gradske knjižnice Rijeka, pred brojnom publikom, druženje s autoricom Slavenkom Drakulić zaista je proletjelo. Riječ je o ženi koja ima mnogo toga za reći o velikom broju tema, a u ležernom no prije svega informativnom razgovoru s urednikom i izdavačem Seidom Serdarevićem, to je na najbolji način došlo do izražaja.
Drakulić se u jednom trenutku našalila da ona i Serdarević kao da bježe od knjige koju su došli predstaviti. Dotaknuli su se, naime, zaista mnogočega osim same zbirke Nevidljiva žena i druge priče. Osvrnuli su se, primjerice, na nedavni ”okršaj” Jelene Veljače i Aleksandra Stankovića, izrazivši pritom žaljenje što se očito i dalje moramo baviti nekim temama ženskih pitanja za koja smo mislili da smo ih kao društvo ipak ”prerasli”.
Osim toga, padale su usporedbe današnjeg demokratskog društva u kojem živimo s nekim prethodnim sustavima, ali i s boljom realizacijom demokracije u švedskom društvu. O njemu autorica koja dio godine živi u Švedskoj progovara iz prve ruke.
Opći je zaključak Slavenke Drakulić da je problem hrvatskog društva što ne koristi dovoljno stečevine demokracije jer je nekako uvijek bitnije nametnuti se kao pojedinac nego nadograditi se na borbu kao takvu. Zbog toga, po mišljenju autorice, u brojnim područjima – uključujući feminizam – naprosto nema potrebnog kontinuiteta da bi se neka pitanja konačno riješila, bez obzira na to što joj prosvjedi, poput nedavno održanog Pravda za djevojčice, ulijevaju određeni optimizam.
Posebnu je pozornost Drakulić posvetila pitanju ženske starosti, pogotovo u kontekstu odnosa prema vlastitom izgledu. Našalila se tako da je danas imperativ i sa 70 godina izgledati kao da imaš 35 – ili, još bolje, 15, te naglasila da je činjenica da muškarci i dalje ne moraju biti toliko opterećeni izgledom.
No, sve te teme ukomponirane su i u 16 priča njene zbirke, a kroz razgovor sa Serdarevićem te su poveznice polako otkrivane sve dok duhovita spisateljica nije uputila primjedbu izdavaču da neće prodati nijednu knjigu ako nastavi tako prepričavati svaku priču. Red koji se na kraju pružao za kupovinu zbirke u tome ju je ipak opovrgnuo.
Za vrijeme druženja, koje je potrajalo više od sat vremena, postavljena su i pitanja iz publike, često se čuo smijeh, a na koncu su se mnogi posjetitelji poželjeli fotografirati s autoricom.
O zbirci Nevidljiva žena i druge priče autorica je napomenula i da je prvobitno trebala biti objavljena kao roman, no ispostavilo se da bi bio previše emocionalno opterećen, te ga je naprosto lakše pročitati razlomljenog u kraće priče. Kao emocionalno težište knjige posvećene starenju, Drakulić je navela međugeneracijske odnose, pogotovo na primjeru odnosa majke i kćeri. Upravo su te priče one na koje su čitateljice i pokoji čitatelj (sama autorica naglašava da su joj žene ipak brojnija publika) najemotivnije reagirali te joj uzvratili vlastitim iskustvima u situacijama poput posjeta majci u staračkom domu ili njene smrti.
Drakulić je stigla navesti i neke filmske i književne preporuke, progovoriti o odnosu javnosti prema njoj s obzirom na otvoreno izražavanje stavova koji nisu uvijek usuglašeni s dominantnim stavom o nekim temama u državi, opisati svoju percepciju razlike između novinarstva i književnosti – kojima se već dugi niz godina paralelno i uspješno bavi te uočiti da ipak više ne živimo u društvu u kojem se kultura, pa i obrazovanje, temelje na riječima.
Unatoč tome, njene su riječi – što u pisanom, što u govorenom obliku – itekako doprle do riječke publike i ne sumnjamo da će nam ih Slavenka Drakulić u godinama koje dolaze podariti još mnogo. Vrijedi ih čuti.
Komentari