Imam prijatelja, novinara, kojeg sam upoznao prije desetak godina na Sarajevo Film Festivalu. Ove godine, po prvi put nije mogao doći, pa me zamolio da mu napišem što je propustio. Jer, kad znamo što smo propustili, tada se s pravom možemo kajati. To, u svakom slučaju, vrijedi za mazohiste. A vi, možda, niste jedan od njih? Hm, da… većina ljudi ne želi znati što propuštaju, kako ne bi dodatno zagorčali ono malo zadatog života. Dok jedni smatraju da je kajanje gubljenje vremena, drugi će reći da kajanje prethodi vrlini, kao što zora prethodi danu. Ivo Andrić je zapisao: “Budemo i prođemo, a i ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.” Uistinu, rijetko se kajemo zbog proćerdanih života, jer nikada niti ne saznamo kakvi su ti životi mogli biti da smo bili samo malo drugačiji. Zato i ovaj tekst, zapravo, nema previše veze sa SFF-om. No ima veze sa tim kakav bi SFF-ovski avgust mjesec mogao biti, samo da smo mi malo drugačiji.
Ovaj osvrt neće se, dakle, baviti nagradama, crvenim tepisima niti festivalskim informacijama dostupnim na internetu. Ono po čemu ću pamtiti ovogodišnji SFF, nije isto što će pamtiti većina. I upravo u tome leži čar, ili pak zamka, koja povezuje one “slične”, dok ostali ostaju tek vječiti poznanici.
Ove godine na SFF-u najviše me zaokupio event “Kafa sa…”, gdje se nakon premijere filma okupe sudionici ili samo redatelj, kako bismo razgovarali ne samo o umjetničkom djelu, već i o drugim temama, ovisno o motivaciji publike. Ja sam, primjerice, konzekventno postavljao “dosadna pitanja” o mentalnom izazovima koju nosi profesija filmskih radnika, o odnosu redatelja i glumaca prema mentalnoj higijeni, o kojoj, ruku na srce, malo znamo, te o njihovom viđenju potencijalne organizacije i sudjelovanja u panel diskusiji na temu “Mentalno zdravlje filmskih radnika”. Kako su na takva pitanja/prijedloge reagirali ekipa filma “Naše ljeto”, Alexander Payne, redatelj, scenarista i producent filmova poput “Sideways”, “The Descendants” i “The Holdovers”, te John Turturro, možete pročitati na relevantnim linkovima.
Moj zaključak je da među filmskim radnicima postoji potreba o više razgovora na temu mentalna higijena te razumijevanje za problematiku koju nastojim promovirati. Karika koja nedostaje je još “samo” da navedenu panel diskusiju postavimo na noge na nekom festivalu, možda baš SFF-u. Uzimajući u obzir jalove rezultate napora uloženih posljednjih pet-šest godina, izlaz iz tunela još se ne nazire. No, poticaj nalazim u činjenici da se “samo pravi džentlmen bori za unaprijed izgubljenu stvar.”
Čitatelj se, s pravom, može zapitati kome je i zašto ova priča, uopće, bitna.
Spletom okolnosti/slučajnosti (ili je slučajnost tek “haljina za svaku nužnost”?) posljednja tri SFF-a prošla su u sjeni tragedija koje su se donekle mogle izbjeći, da smo na vrijeme počeli razgovarati o mentalnoj higijeni:
- 14.8.2022., dogodio se nezapamćen masakr u Cetinju, kada je 34-godišnjak ubio desetero ljudi, među kojima i dvoje djece.
- 11.8. 2023., u Gradačcu, N.S. je ubio svoju nevjenčanu suprugu i to prenosio uživo na društvenim mrežama. Nakon toga ubio je još dvoje ljudi, ranio troje, a na kraju si oduzeo život pred policijom. Najbolesniji detalj bio je činjenica da je najmanje 15.000 ljudi pratilo prijenos uživo, dok je 40 osoba tokom direktnog prijenosa podržavalo ubojicu.
- 21.8.2024., školski domar ušao je u gimnaziju u Sanskom Mostu naoružan automatskom puškom i ubio ravnatelja škole, profesoricu i tajnicu. Dan ranije, 60-godišnja žena zaklana je u svom stanu u naselju Ciglane u Sarajevu.
Dakle, gorenavedeni zločini događaju se, tri godine zaredom, u vrijeme održavanja SFF-a. Festival i zločini nemaju međusobne veze. Zajedničko je to da sam, kao psihijatar, tri godine zaredom bio pozvan na N1 govoriti o mogućim uzrocima te načinima sprječavanja sličnih tragedija. I svaki put, kao da je prvi, govorio sam o mentalnoj higijeni, o katarzi koja nam je potrebnija nego ikada, i neophodnosti razgovora o mentalnom zdravlju, kad god nam se za to pruži prilika. Jedna takva prilika mogla bi biti i panel diskusija o mentalnom zdravlju filmskih radnika, organizirana u okviru SFF-a i drugih filmskih festivala u regionu (a njih nam, barem, ne fali… mislim, festivala a ne regiona). Kroz takvu diskusiju bismo poslali poruku da nije sramota tražiti pomoć terapeuta. To je, naprotiv, znak snage. Nadalje, promovirali bismo nove načine liječenja, posebno telepsihijatriju, koja pacijentima omogućava kontakt s terapeutom iz udobnosti vlastitog doma. Na taj način pridobili bismo sve one koji se stide doći psihijatru iz straha da će biti vidjeni i upasti u zamku vječite mantre : “A što će reći svijet?”
Život bez misije je kao jelo bez začina – moguće, ali bljutavo. Promocija mentalne higijene i telepsihijatrije, misija je koja me čini sretnim i daje osjećaj da sam koristan. Za dobre stvari nema krivog mjesta ni krivog tajminga. Za nesreću je i samo jedan od ta dva preduvjeta dovoljan.
Nema smisla ići kroz život s pogledom u retrovizor ali je važno imati isti, u svrhu introspekcije i inspiracije. O nekim stvarima iz prošlosti moramo razgovarati, ma kako nam do toga baš i nije. Vjerujem da će jednom na red doći i ta panel diskusija, i ta telepsihijatrija, i, na kraju, toliko potrebna katarza. I nadam se da nas više neće biti potrebno podsjećati kako trebamo prati ruke. Umjesto toga, treba se iznova pitati koju glazbu slušamo, koje knjige čitamo, za koga glasamo… i zašto. Kad budemo pronašli prave odgovore, psihijatri će imati manje posla a SFF neće biti prekidan zbog dana nacionalne žalosti.
Što više ju negiramo, potreba za mentalnom higijenom postaje sve veća i jasnija.
Prof. Davor Mucić
Komentari