U petak, 09. veljače 2024. u 19:30 sati u Galeriji Laurus u Lovranu otvara se izložba pod nazivom “Putrefactio” umjetnice Mariane Ban.
“Sunce je sjalo po tom raspadanju,
Ko da mu ga valja peći,
Da može prirodi po svome poslanju,
Vratiti dar mnogo veći.”
Na izložbi naziva Putrefactio (lat.raspadanje) umjetnice Mariane Ban, glavni su motiv vrane, barem na većini slika, dok su na samo jednoj prikazani ljudi poodmakle dobi, u različitim položajima kojima kao da se animira svojevrstan ekstatički pokret. Suprotno njima, vrane ne izražavaju nikakav unutarnji niti vanjski nemir. Stoje na zemlji, ne lete, iako bi u stvarnosti trebale biti dinamičnije od ostarjelih ljudskih bića. Sve je postavljeno obrnuto u slici svijeta koju nam podastire ova umjetnica. Ali to je posve u skladu s njenim radovima koji se promatraju s obje strane, premoštavajući time dijalektičku igru lica i naličja idejom o svijetu bez naličja, budući da su oba prikaza punopravna. Dakle, lice i lice, ili naličje i naličje, kao pokušaj dohvaćanja prostora onkraj kontrastnih kombinatorika.
Ono što je bitno u radu autorice nije isključivo vizualna simbolička reprezentacija tematike kojom se bavi. Simbolika vrana ili ljudskog tijela toliko je bremenita i toliko puta obrađivana da bi zahtijevala zaseban traktat. Ono što je najbitnije za proces nastanka ovdje predstavljenih slika autoričin je odabir i upotreba materijala, koje koristi kako bi posredovala vlastiti koncept iza prezentiranih radova. Osnovnu boju koju koristi da bi naslikala poluaktove staraca, ne odabire slučajno. Njen naziv: caput mortem/violet, eksplicitno se odnosi na sadržaj kojega obrađuje u svojim slikama: ljudsko tijelo u preterminalnom procesu raspadanja koji, znamo, započinje rođenjem. Ovdje “violet” ili specifično krvavo-ljubičasta nijansa upućuje na amonijakalnu viskoznost koja nastupa u određenom stanju raspadnutosti lešine, ptičje ili ljudske, svejedno. Gerijatrijski aktovi kao da su u stanju izravne konfrontacije sa samom činjenicom života koja u nama jednako budi i užas i ekstazu. Kroz pokrete likova autorica kao da pokušava dočarati tu unutarnju dihotomiju koju osjećamo pred ogoljelim činjenicama vlastite egzistencije, upravo u onim trenucima koji nas najdoslovnije određuju kroz ulazno/izlaznu postavku života: eros/smrt.
Isto tako je upotreba pak – papira i njegove interakcije s uljanim bojama bila od presudne važnosti da “znoj ljudskog mesa”- simbolističko/egzistencijalistički koncept kojim je ova umjetnica preokupirana-bude izražen na najmaterijalnijoj ravni, kao sloj na epitelu koji ukazuje na stres, ili film tjelesnih izlučevina koji se ponavljaju na ljudskom tijelu kada je ono izloženo strahu, vrućinama ili drugim ekstremnim uvjetima koji zapravo, predstavljaju prijetnju njegovom normalnom funkcioniranju. Na jednak način pak-papir “prosijava” ulje iz uljanih boja koje je njihov simbolički “znoj”, kada ga površina pak-papira na svojoj “poleđini” odijeli od pigmenta I kada motivi sa slikane strane zadobiju vlastite aveti, svoje eterske prikaze na drugoj strani. Nekontrolabilno upijanje ulja iz boje u papir i trag motiva koje se taloži u masnim monokromnim sedimentima, procesualna su metafora prelaska iz svijeta živih u svijet duhova.
Moglo bi se reći da se tu radi o renesansnom, neo-platonističkom principu gradnje likovnog djela, gdje je svaka faza njegova nastanka, od sadržaja do kompozicije slike i upotreba materijala, integrirani dio ideje koju se pokušava izraziti, a na isto razdoblje upućuje i, čest u renesansi, motiv “Veronikina rupca” u koji Isus “u znoju i krvi lica svoga” ostavlja otisak, na šestoj postaji njegova Križnog puta. Još poznatija referenca na autoričin rad bilo bi “torinsko platno”, potpuno site genealogije kao i prije spomenuta marama kojom je Veronika obrisala lice Isusu. Autorica kao da se time odriče ekskluzivitet patnje svetim osobama, naglašavajući ambivalentnost pojmova svetog i profanog bjelodanom činjenicom da u svjetovnom okruženju naših bolnica ljudi najčešće pate i preko granica imaginacije pisaca apokrifa i “svetih knjiga”. Oker-siva boja pak-papira također nije slučajno odabrana. To je boja egzistencijalne pustinje kroz koju prolazi čovjek, vrana, pa i svako drugo biće, uz sve ostale žive ili nežive činjenice života dok je pak-papir material u koji pakujemo predmete koje želimo ili sačuvati ili slati kao pošiljke, jednako kao što je i tijelo omotač ili pakovanje za našu svijest, ili dušu.
Kao što kroz ovaj ciklus, čisto konceptualno, nastoji doći do najočitije egzistencijalne biti ljudskog života, Mariani Ban očito bude iskazana i kroz ogoljene fizičke karakteristike materijala kojega koristi, kao i međusobne interakcije među tim materijalima, koji time zadobivaju alkemijske, transsupstancijalne i simboličke karakteristike.
Damir Stojnić 2023.
Mariana Ban rođena je 1997. godine u Puli. Umjetnošću se počela baviti kroz srednjoškolsko obrazovanje pri Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli, gdje je završila smjer grafičkog dizajna pod mentorstvom prof. Denisa Sardoza.
Pohađala je diplomski studij slikarstva na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci, te je radila na opusu diplomskih radova pod nazivom Znoj ljudskog mesa, uz mentorstvo prof. Damira Stojnića i asistenciju prof.Mirne Kutleše. 2022. godine postala je predsjednica studentskog zbora APURI i predstavnik studenata sastavnice na razini Sveučilišta. Od 2022. godine članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre. 2023. godine stječe zvanje naslovnog asistenta te radi na kolegijma slikarstva na APURI. Živi i radi u Puli i Rijeci.
Izložba je dio programa ART- LAURUS 2024. Umjetnička organizacija P.A.L.
Program je financiran sredstvima Općine Lovran, Ministarstva kulture I medija RH i PGŽ-a.
Komentari