Umjetnik i pisac Stanislav Habjan izdvojena je pojava na suvremenoj hrvatskoj sceni, autor utjecajnog opusa i osobitog senzibiliteta čija djela traže i osobiti kritičarski pristup. Pisati o piscu Nemoguće varijante, kultne zbirke kratkih priča kojom se pojavio još 1984. nemoguće je bez uvjerenja da nemoguće ne postoji i da je upravo to, obrat nemogućnosti, zadaća koju umjetnik prihvaća i može ostvariti. Potvrđuje to i njegov poznati dijaloški kalendar s pjesmom Wislawe Szymborske, uklopljen i u ove Dijaloge riječke, sa završnim stihom Čudo dodatno, kao što je dodatno sve: Ono što je nezamislivo, zamislivo je.
Posljednjih dvanaest godina Habjan predstavlja svoj rad interaktivnim izložbama u kojima boravi kao njihov kustos i domaćin. Od prvog pulskog Dućana metafora do Dijaloga riječkih dogodio se čitav niz iznimno uspješnih i prihvaćenih izložbi među kojima su i Dijalozi u zagrebačkom Forumu kao najposjećenija izložba u dugoj i respektabilnoj povijesti te galerije. U čemu je tajna Habjanove umjetnosti i kako to da je djelo koje se u nekim prikazima znalo nazivati i hermetičnim i koje već četiri desetljeća bez ikakva kompromisa ”odgaja” svoju publiku, istovremeno i toliko komunikativno, dojmljivo i poticajno – osjetili smo u nekoliko posjeta ambijentu izložbe Prijatelj Stanislav u kojemu je autor svih dana boravka od jutra do večeri razgovarao s posjetiteljima, razmjenjivao knjige i darove te pripremao performans izveden završne večeri. U događanju izmještenom u ”najljepšu europsku riznicu knjiga, Ex Libris ”, predstavio je, zajedno s Katarinom Mažuran, i svoju novu knjigu, roman ”Otok ili kit”, nedavno stimuliranu od Ministarstva kulture kao jedno od najboljih ostvarenja hrvatske književne produkcije u protekle dvije godine. ”Vidim tu knjigu kao osunčani mural na nekom otočkom lukobranu, sačinjen od puno malih smiješnosti i ljepota, ljudskih i životinjskih svakodnevnih situacija, nešto kao freska jednog uzorka života za koji bih volio da kroz taj tekst ostane sačuvan i nakon što njegovi protagonisti skupa sa mnom napuste scenu, prvenstveno naravno zato jer je taj uzorak potpuno istinit, a to mogu reći jer ga još uvijek živim.”
O neizrecivom kao glavnom pojmu i sadržaju svoje riječke izložbe, Stanislav govori kao o nečemu vrlo intimnom, a što svatko od nas naziva drugačije. ”To je tajna o kojoj govori Mallarmé, a kojom mora ostati obavijeno sve što je sveto i želi to ostati. To je također i prostor između stvarnosti i mašte, nešto kao ničija zemlja između dvije granice ili tanki prostor zraka između vode i leda, koji nam može spasiti život. Prostor dakle između materijalnog i onog drugog, što postoji ali nije dokazivo. Između Realté i Fede, rekao bi Petar Hektorović, spajajući to dvoje u jedno jer je tako najljepše. Svaki detalj ove izložbe govori upravo o tome i rezultat je istoga – ostvarene ili željene komunikacije s tim nečim čemu se obraćam i za što vjerujem da me čuva i održava. U jednoj od svojih uloga to je umjetnost sama, osjećanje umjetnosti kao osobnosti, njezina viđenja kao naklonjenog zaštitnika ali i neumoljiva krojača sudbine i karaktera.”
Upoznajući izložbu, iščitavajući je detaljno, stječe se dojam da su veze i odnosi svih izloženih dijaloga (fotografija/tekstova, crteža/tekstova, tekstova/tekstova, fotografija/fotografija, potom predmeta i njihovih imena i značenja, objekata/metafora, sjena i njihovih sjena… sve do velike instalacije bijele pozornice s natpisom ”Za svaki slučaj” i predloženim tekstovima na stalku koji se mogu čitati ili pjevati) zapravo – beskonačni. Da se, uz linearnu naraciju koja izlaže poglavlja autorova života, ti odnosi međusobno ulančavaju u kojem god pravcu ih se krenulo slijediti. Da svaka replika ne samo da ima svoj odgovor (Tin Ujević, 1937: Ja sam dobio jače noge. Stanislav Habjan, 1984: Moj je korak znatno duži.) nego da i taj ”slučajno otkriveni” razgovor ima svoju povijest i kontekst objašnjen na znanstveni način u priloženoj knjižici/eseju Dubravke Zime Anđeli, težišta, borbe; komparativno čitanje Ujevića i Habjana.).
Odmah nakon fotografije/pjesme ”Za Antoana Perkovića” sa stihom ”Premda znam ga cijeli život, taj miš mi je novi frend – odnedavno tek smo bend”, iza poluotvorene zavjese slijedi pravo kino, tamna prostorija s projekcijama pjesama/spotova tog istog benda (Car je gol na kiši, kaže plakat na ulazu, benda o kojemu sve potrebno kaže opet dijalog, ovoga puta slikarskog portreta grupe (ponovo Klasja Habjan) i pridruženog mu opisa Nataše Govedić: Specijalci. Oni koji se sazivaju radi neke operacije spašavanja svijeta. Npr. jednom mjesečno.
Gradacija igre i njezina intenziteta ovdje ne prestaje, jer ono što dva trominutna filma/pjesme u tom kinu nude ne samo da takvu izjavu čine opravdanom, nego bi se o svakom pojedinom njihovom sastojku (tekstovi pjesama, glazba i način izvedbi, vokalne dionice Mary May i plesna improvizacija Eme Crnić), mogao napisati zaseban kritičarski panegirik.
Kad autor sam govori (a čini to rado i sugestivno dok provodi svojega gosta ili gošću izložbom kao neki osobni turistički vodič kroz dvoranu punu zrcala u kojima se ogledaju i susreću intimna iskustva) o djelićima svojeg izloženog puzzlea, on govori i o cjelokupnom proživljenom vremenu. Veliki prijatelji i zaštitnici njegova djetinjstva (otac Marjan Habjan i prvi važni umjetnik-idol John Lennon) odražavaju se trideset godina kasnije u njemu samome kao velikom prijatelju svoga sina s kojim, nakon što dođe po njega u vrtić, vodi uvodni dijalog izložbe: ”!? Kuda ćemo danas?”, pita tata, na što sin odgovara: ”Kako ti hoćeš.” ”To je istovremeno i ključ i prolog ove izložbe”, pojašnjava sada tata-kustos svojim sugovornicima, ”za izreći prirodno takav odgovor nekima od nas i čitav život ne bude dovoljan.”
Misterij Djetinjstva – pisanog s velikim početnim slovom, kako vidimo poslije u darovanom katalogu – i neiscrpno nadahnuće koje ono umjetniku kroz život nudi, jedno je od četiri poglavlja izložbe, uz odnos prema Umjetnosti, Ljubavi i Prijateljstvu. Iz nekoliko izloženih primjera – Greiner&Kropilak, Slipa Konfidenca, Hrvoje Đukez – koji ilustriraju Prijateljstvo, vidimo da su umjetniku najbliži prijatelji uvijek i njegovi radni partneri i koautori, jer između umjetnosti i života u njegovu svemiru ne postoji razlika. Pripremajući se za susret s ovom izložbom i njezinim autorom, na njegovoj mrežnoj stranici nalazim citat iskaza redatelja Renea Medvešeka: ”Mislim da je to jedna posebna umjetnost. I način na koji to stvarno prožima sve pore naših prijateljstava, naših života, naših stvarnosti i naše fikcije, to je baš jedan jedinstven slučaj i mislim da smo svi mi koji činimo tu njegovu veliku obitelj, a da se i ne poznajemo mnogi od nas međusobno, svjesni da pripadamo tom jednom svemiru Stanislavovom, koji je utješan, potreban nam i ljekovit.”
Jedan od dijaloga koje je autor tijekom izložbe vodio s predstavnicima medija bio je razgovor s Mirjanom Dugandžijom za Jutarnji list. Na pitanje gdje je u Zagrebu odrastao, Stanislav odgovara: ”Na Trešnjevci, u predgrađu s puno neba. Odrastao sam na komadiću svemira omeđenim Fallerovim šetalištem na zapadu, Savom na jugu, Savskom cestom na istoku i samoborskom prugom na sjeveru. Sa deset ili jedanaest godina išao bih već biciklom i preko Savske, u dvorište Studentskog centra, sjediti satima pored čovjeka koji je ondje svakoga jutra slikao velike plakate za filmove. To mi je izgledalo kao najljepši posao na svijetu, to sam želio u životu postati. Na neki mi se način i ostvarilo, s time da su filmovi koje ilustriram epizode iz mojeg vlastitog života.”
Dvanaest dana Stanislava u Rijeci bili su ujedno i posljednja autorska izložba u režiji Jolande Todorović, kustosice i voditeljice Galerije Kortil, koja tim izborom umjetnika zaključuje simbolično i svoj osobni profesionalni krug, budući da je bila kustosicom i jedne od prvih Habjanovih (i svojih) izložbi, Atrakcija Mjeseca Greinera & Kropilaka, godine 1989. u Sarajevu. Dimenzija vremena na puno je načina utkana u sadržaj ove autobiografske izložbe koja i svoj naziv zahvaljuje upravo tom prijateljskom dijalogu.
Dijalozi riječki bili su prilika svakome od nas priviriti u jedan ispunjeni stvaralački život, kao što se ponekad može ući u neki umjetnički atelijer, ali se ne osjećajući pritom kao slučajni prolaznik ili neželjeni kibic. Ovdje se radilo o osjećaju da je cijeli taj raskošni, mnogoznačni i pažljivo dizajnirani atelijer napravljen upravo za tog slučajnog, ali željenog i potrebnog namjernika. Ovi su Dijalozi bili poticaj za razgovor uživo, ali onaj koji preskače konvencije na koje smo naviknuti, onaj koji se odmah bavi samo i jedino onim što nas najviše određuje i čini, a zapravo i najviše zanima – našom duhovnošću. Ova izložba, premda posredstvom autora-vodiča, komunicira zapravo neposredno s našom intimom, njezinom osjetljivošću i ranjivošću, ali i s njezinim željama i potrebama, od kojih je ta jedna – prepoznavanje čuda i magije života, tajne i ljepote u svakodnevnom – ovdje u gotovo svim radovima ponuđena i naglašena.
Jer kao što dobra knjiga zaživi i ostvaruje se u potpunosti tek u rukama pažljiva čitatelja, tako je i smisao Habjanovih izložbi u onome što se dogodi posjetitelju u trenutku kad postane njihov sastavni dio, središnja točka spirale koju izloženi životopis nudi. A dogodi se toliko puno da se to iskustvo još dugo poslije nosi sa sobom, da bi se i dalje mislilo i razgovaralo – i s njime i o njemu.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari