Premijera filma “Na udaru vjetra” na Sarajevo Film Festivalu

14. srpnja 1941. 40.000 ljudi u Estoniji, Latviji i Litvi bez upozorenja je istjerano iz svojih domova. Muškarci bez suđenja završavaju u zatvoreničkim logorima, a žene i djeca se deportiraju u Sibir.

150

Cilj ove nevjerovatne operacije, izvršene po naredbi sovjetskog vođe Josifa Staljina, bio je da se baltičke zemlje očiste od domicilnog stanovništva. Erna, sretno udana majka male djevojčice, deportirana je u Sibir. Dok se u nehumanim uvjetima bori protiv gladi i poniženja, njena duša traži i pronalazi utjehu u pismima koje šalje svom mužu zatvorenom u logoru. Ipak, tokom godina provedenih u Sibiru, Erna nije izgubila samo svoju mladost, već i nešto znatno dragocjenije.

Zanimljiv pristup tehničkom dijelu posla u filmu gdje sve stoji samo se kamera pokreće, dok ženski glas glavne junakinje čita pisma pisana mužu koji je također deportiran u Sibir. Scene su dugačke a likovi „zamrznuti“ u različitim pokretima i situacijama. Doduše, tu i tamo ipak primjetimo nečiji treptaj oka ili vidimo lepršanje odjeće na vjetru. Simbolika ili metafora ovakvog pristupa je, između ostalog, i činjenica da se priča o nekom davno prošlom vremenu u kome su ostali i likovi iz filma. Četrdeset i sedam godina kasnije, raspadom SSSR-a, otvaraju se arhivi a glavna junakinja dobiva informaciju o tome da joj je muž ubijen u Sibiru.

Pisma koja mu je pisala na adresu rodbine u Estoniji, poslužila su kao osnova za scenarij i naraciju koja prati gledatelja filma u ovih, estetski perfektnih, 87 minuta. Nakon godina provedenih u Sibiru junakinja se vraća u domovinu mada ima mogućnost ostati živjeti u SSSR-u, poput velikog broja Estonaca deportiranih par desetljeća ranije. Jer, „što vrijedi sloboda ako se plati samoćom.“

Davor Mucić