“Noa je jedan mogući ja – ja kakav sam možda želio biti”

Milan Zagorac predstavio je svoj prvi roman za djecu „Noina velika avantura“ u okviru sajma vRIsak u book caffe-u Dnevni boravak.

446
Gordana Brkić Žagar, Milan Zagorac i Iva Močibob

Danas smo, u sklopu vRIska, bili na predstavljanju Zagorčevog romana za djecuNoina velika avantura“ u book cafe-u Dnevni boravak. S obzirom na to da je ovo njegov prvi roman čija su ciljana publika djeca, nismo znali što očekivati. Ono što vam sigurno možemo reći jest to da nismo očekivali ovako dobar odaziv publike, ne samo zato što je predstavljanje bilo u subotu u podne kad mnogi vole ostati u udobnosti svoga doma i odmarati nakon napornog radnog tjedna, već i zato što vremenske prilike nisu mogle biti nepogodnije. Otvorilo se nebo iznad Rijeke, a ljudi su trčali Korzom tražeći najbliži zaklon. Došavši u Dnevni boravak, dočekala nas je topla i opuštena atmosfera te ljudi svih godina – od osnovnoškolaca do umirovljenika. Baš kako bi na predstavljanju jedne knjige i trebalo biti, jer knjiga ne poznaje dob.

19

Trinaestogodišnji Noa misli, a ništa ga u tom mišljenju ne opovrgava, da bi bilo najbolje napraviti nešto veliko, nešto što nitko drugi još nije napravio, a sve kako bi zadivio Manuelu, najljepšu djevojčicu u Prepuštevcu. Stoga sa svojim prijateljima kreće na plovidbu rijekom Blatnicom – koja će, naravno, biti prepuna neočekivanih događaja i obrata – čiji je krajnji cilj veliko, gotovo mitsko jezero na rijeci Dravi. Paralelno s dječačkim planovima, i život se odvija u svojim smjerovima pa se, eto, tata i mama razvode, što definitivno nije ugodna situacija ni za Nou, ni za njegovu jedanaestogodišnju sestru Martu.
Radnja romana smještena je u idilični Prepuštevec gdje Noa i Marta malo jadikuju, malo se prenemažu, malo izvode svakojake psine i … Pomalo odrastaju.

Donosimo vam kratki razgovor s Milanom Zagorcem, autorom ove pustolovne knjige.

Razlikuje li se i po čemu pisanje knjiga za djecu od onih za odrasle?

U smislu samoga pisanja ne, ali pri uređivanju teksta i povezivanja radnje, likova i motiva, svakako je bitno pripaziti na neke stvari: primjerice, koliko će naglašavanje pušenja cigareta ili pijenja pelinkovca što je očito i posve jasno da djeca te dobi rade, ili s druge strane prenaglašavanje komičnih epizoda, odvući pažnju od onih drugih tema poput problema u obitelji, samorealizacije glavnih junaka ili njegovih skrivenih ili otvorenih motiva. Kada pišem za odrasle, ne moram brinuti o tome, o toj mjeri, ne moram razbijati glavu hoće li čitatelj/ica fokusirati svu pažnju na odnos prema “debelom” dječaku ili “štreberu”, tamo su stvari u tom smislu lakše. Osim toga, kod romana za djecu nužno je misliti o motivima i radnjama koje su djeci razumljive. Teško je djetetu shvatiti motive razvoda roditelja, ali mu je jako jasno da je riječ o nečemu potresnom. U mome romanu toga nema, osim u naznakama, ali još težih tema se nisam hvatao. Osnovna je razlika traženje balansa, a za to je potrebno više kvalificiranih čitatelja čije je naznake i opaske i više nego pametno prihvatiti te korigirati roman u tom smjeru. Ima još jedan detalj, a to je pažnja mladog čitatelja: ako skrenem suviše u opise, izgubit ću ga. Ako ostanem dosljedan samo dosjetkama, nisam napravio roman. Ako sve pretvorim samo u radnju, u redu, ali onda moram paziti na to da radnja ipak ima neku poruku. Sve u svemu, rekao bih da je samo pisanje isto, ali je kasniji rad na razradi materijala i onome što bih nazvao pedagoškom recenzijom više nego neophodan. Dovoljno je reći da sam roman napisao za dva tjedna, a uređivao tri mjeseca.

Milan Zagorac
Milan Zagorac

Morate li biti u određenom stanju uma kod pisanja romana za djecu?

Apsolutno da. Morate biti dijete u sebi, morate opet otkriti način na koji ste mislili kao dijete, morate prekoračiti sve kasnije naslage koje su vas iskustveno učinile takvim kakvi jeste sada, ne bi li došli do razine koja je dijete u vama. Tada nije teško napisati roman o avanturi jednog poluzločestog klinca koji pokušava osvojiti školsku zvjezdicu… Srećom su mi sjećanja i moć zapažanja uvijek bile dobra karakteristika. U ovom slučaju čak ni iskrivljena sjećanja nisu problem. Tim bolje, neka iskrivljena sjećanja daju “autentičniju” perspektivu.

Što biste htjeli da djeca izvuku iz Noine velike avanture?

Da je život avantura koja stalno teče. Da je čak i najblesavija ideja koja im padne na pamet, stvar odrastanja koje sa sobom nosi kako one lijepe trenutke, tako i moguće opasnosti, suočavanje sa strahovima. Odrastanje je upravo to, suočavanje sa strahovima i dohvaćanje smisla svojih “arhetipskih” motiva: u slučaju Noe – neka je on vitez – to je osvajanje Manuele – neka je ona Matovilka, a to se može samo “velikim djelom”. U ovom slučaju je to plutanje na ukradenoj splavi niz malu blatnu rijeku.

Jeste li Vi zapravo Noa?

U biti ne, iako je puno motiva slično i izvučeno iz dubljih slojeva sjećanja, Možda je Noa najviše sličan nekome tko sam ja možda želio biti prije tridesetak godina. Ima naravno sličnosti. Napravio sam psina kao cijela hrpa druge djece (a pravio sam se dobar), no možda sam najtočniji kada kažem baš to: Noa je jedan mogući ja, ja kakav sam možda želio biti.

Često predstavljanja knjiga budu monotona i dosadnjikava, no zahvaljujući sjajnom moderiranju novinarke i autorice Gordane Brkić Žagar te glazbenice i profesorice hrvatskog jezika Ive Močibob, predstavljanje Zagorčeve knjige prošlo je u vrlo dinamičnom i duhovitom tonu.
Na kraju, nadamo se da ste uživali u ovom kratkom razgovoru sa Zagorcem te vama i vašoj djeci toplo preporučujemo roman “Noina velika avantura“!

Komentari