Nataša Antulov je uz novosadskog redatelja Andrasa Urbana, nedavno dobila priliku za scenu prilagoditi poznati Orwellov roman ‘Životinjska farma”. Nataša je od nedavno zaposlena u HNK “Ivana pl. Zajca”, a o Orwellu, redateljima i radu u instituciji nedavno smo popričali unutar “Zajca”.
Zašto Orwell?
Redatelju Andrásu Urbánu ponuđena su tri teksta, od kojih je on odabrao ‘Životinjsku farmu’, tako da je njegov izbor zapravo prevagnuo. Radi se o čisto programskoj strategiji, no moram reći kako sam tek prilikom rada na tekstu shvatila koliko je preciznost Orwellove analize društva zaista jeziva. Način na koji se izmjenjuje moć, kako sankcioniramo neistomišljenike, kako pozicioniramo sami sebe kao vođu… Simptomatičan je za naše društvo prikaz izlazaka iz socijalizma ili u Orwellovom slučaju, komunizma, i ulazak u kapitalizam preko kršćanske, konzervativne indoktrinacije. U tom smislu posebno je indikativan dio priče s konjem Boxerom kojemu nakon cjeloživotnog iscrpljivanja od rada nije osiguran odlazak u mirovinu, a mirovina je nama već sada pomalo nezamisliv pojam, uzevši u obzir našu generaciju i socijalnu sigurnost. Čini mi se da je baš u tom komentaru kapitalizma Orwellov današnji značaj.
Kako je tekst aranžirati u dvoje?
Dinamika rada dosta ovisi i o artikuliranosti ideje redatelja, o prepoznavanju toga koji scenski jezik redatelj koristi i kakva je retorika tog jezika. Čak i uzevši u obzir da se estetskim preferencama zapravo ne razilazimo krajnji rezultat ipak ovisi o redateljskoj koncepciji, budući da njegova praksa pripada tradiciji tzv. „redateljskog kazališta“. S druge strane, iskustvo rada s kolegama dramaturzima ili glumcima u radu na tekstu je sasvim drugačije jer se ne vežemo uz poetički autoritet jedne osobe pa samim time možda ta anarhičnost donosi drugi tip organizacije rada.
Na primjer…
Primjer takvog rada je projekt „Pristajanja“ na kojem su ravnopravno sudjelovale umjetnice koje dolaze iz različitih umjetničkih disciplina i u takvim radnim okolnostima se zaista stvara i drugačija radna etika i estetika. Činjenica je i da je odsjek dramaturgije u Zagrebu u vrijeme mog studiranja intenzivno radio na svojevrsnoj emancipaciji dramaturgije tako da sve više kolega i kolegica sada ulazi u polje režije jer nam se, da citiram kolegu, zapravo ne da parazitirati na vlastitim idejama.
Što redatelji stavljaju u prvi plan?
Redatelji generalno razmišljaju više o atraktivnosti redateljskih rješenja s tim da naravno onda ulazimo u problem, jer dramaturzi uvijek ‘cjepidlače’ oko konceptualnih postavki problema kojim se bavimo i prevođenja tih problem u izvedbeni problem, dakle ne u narativnom već u formalnom smislu. Tu je rad s redateljima pomalo otežan jer oni često neki predložak prilagođavaju svojoj estetici koja je u određenom smislu već brendirana, na temelju koje su oni izgradili svoj status i rijetko, zapravo, ulaze u pravi formalni eksperiment. Naravno, postoji bezbroj iznimaka, ovo je iskustvo koje proizlazi iz mojeg dosadašnjeg rada.
I kakva je na kraju bila suradnja?
Andraš ima vrlo intenzivnu dinamiku rada pa je bilo zanimljivo vidjeti ansambl u dugim razgovorima koji su trajali po dva tjedna. Naime, on je inzistirao na razgovorima o nekim društvenim problemima, o intimnom suočavanju s tim društvenim problemima… Svakako je zanimljivo pratiti njegov pristup radu. Ponekad je vrijeme presudno u sitnim neslaganjima, jer svaki materijal zahtjeva kvalitetnu obradu, puno razgovora i suradnje. To još uvijek često nedostaje. Činjenica jest da većina umjetnika u ovom poslu preživljava i onda kada se dogodi da umjetnik ima posla i da čak ostvaruje hiperprodukciju teško je stati i reći, ja ću sada četiri mjeseca posvećeno raditi na nekom materijalu za ‘sitne pare’. Rijetko tko ima takav luksuz.
Je li to opet stvar politike?
Umjetnička proizvodnja i njeno pozicioniranje unutar različith tržišnih modela je vrlo „opipljiva“ tema. Ali zanimljivo je da što je manje vremena i novaca ima, to više iščezava prava rasprava o umjetničkim formama. Čak se usuđujem reći da kazališna umjetnost postaje sve konzervativnija jer stabilizira kazališne postupke koji prvotno tome nisu bili namijenjeni poput happeninga i umjetnosti performansa. Zato to danas tretiramo kao žanr, a ne akciju. Mislim da svi mi tu pomalo gubimo. Stalno imam na umu Jean- Luc Godarda koji kaže da ‘moramo naučiti raditi filmove politički, a ne političke filmove’ što znači da kroz estetiku dovodiš u pitanje postojeći sustav, a ne da progovaraš u ime tog sustava. Epistemologija kazališta mora se razlikovati od spoznaje koju ostvarujemo putem drugih oblika društvenog djelovanja poput novinarstva, aktivizma, esejistike i sl. i tek kad si postavimo pitanje zašto se nekim pitanjem želim baviti koristeći baš tu umjetničku formu tek onda zaista možemo to i dobro raditi.
Trenutno radiš u HNK Ivana pl. Zajca, kako si se uklopila u instituciju?
Institucija u sebi sadrži vrlo uzbudljivu radnu dinamiku jer svaka odluka sa sobom povlači svijest o tristo zaposlenih ljudi. Frljić, Blažević i ja dolazimo s nezavisne scene i samim time izazov je da se to iskustvo primjeni u institucionalnom radu. Prirodno je da uz to idu i mnogi kompromisi pa sada vidim i koliko je ta nezavisna scena često stvar osobnog svjetonazora, a ne samo ekonomske pozicije. Ples između kompromisa i vjerodostojnosti vrlo je zahtijevan.
Jel to pozitivno ili negativno?
Margina je važna pozicija jer jedino s nje možeš beskompromisno progovarati, ali ono što te institucija uči jest da ostvaruješ različite konsenzuse, a to je dobra politička škola mene kao građanina.
Kakva je razlika u motivaciji rada za instituciju i nezavisnog rada?
Mislim da je razlika samo u umjetničkom riziku, jer se ne brineš toliko o očekivanjima publike. Kad radim projekt za koji ne moram paziti da li će ga publika razumjeti, da li nam je ciljana publika srednjoškolska ili stariji, onda si tu dopuštaš da puno više riskiraš. To je ta motivacija. Ipak, u instituciji dopireš do većeg broja ljudi i to je ima svoju snagu.
Kakva je situacija u Rijeci?
Intelektualno mi je Rijeka postala užasno uzbudljiva. Primjećujem da se stvorio neki kružok ljudi koji su izrazito aktivni, ali ne i iritantno ambiciozni i u takvom okruženju je teško biti malodušan. Recimo, posve je nevjerojatno da postoji noćni klub u kojem ljudi četvrtkom uvečer sjede i slušaju o predavanja o spekulativnom realizmu ili modelima participativne demokracije nakon čega se o tome ‘kafanski’ raspravlja do dva, tri ujutro.
Lana Klobas
Komentari