Između umjetnosti i sjećanja: Što može jedan fildžan kave?

15

Američko-bosanska umjetnica Aida Šehović, 11. srpnja 2006. godine u Sarajevu na Baščaršiji po prvi puta je u javnom prostoru izvela performans „Što te nema?“. Tada, nije mogla ni slutiti da će idućih 14 godina svakog 11. srpnja raditi isto – kuhati kavu i redati fildžane u različitim gradovima u Europi i Sjeverne Amerike.

Najiskrenije, nisam imala pojma kako će to izgledati. Ja sam tada, u tom momentu 2006. u Sarajevu, samo imala želju da uradim taj performans i da poredam fildžane. I da su fildžani, koji su bili tamo, sakupljeni. Njih su sakupile žene iz Srebrenice, ta prva 932 fildžana. I, to je sve što sam ja pretpostavila i nadala se. Samo sam željela da ih poredam i naspem kafu u fildžane koji će čekati”, kazala je umjetnica za Slobodnu Evropu.

8B52FA0F-3DE6-403B-A7B2-BA7BDC5D8089_w1023_r0_s

Umjetnica ovo djelo naziva „nomadskim spomenikom“, a nakon Sarajeva i prvog izlaganja spomenutog djela kojim je umjetnica otvorila privremeni prostor sjećanja na 8372 žrtve genocida ubijene u srpnju 1995. u Srebrenici, 2007. godina isto djelo izvela je u New Yorku 2007. godine. Svaki fildžan s kavom postavlja se u privremeni spomenik za po jednu žrtvu srebreničkog genocida. Kolekcija fildžana rasla je godinama, a ove godine konačno ih je skupljeno svih 8372.

Ovim djelom umjetnica suočava prolaznike, one slučajne ili namjerne s pitanjima genocida i njegovim posljedicama na društvo. “Već u Sarajevu je odaziv bio snažan, vidjelo se da su ljudi koji su prolazili jednostavno bili toliko dirnuti, počeli su se okupljati i dolaziti na trg i donositi više fildžana. Za mene je to bio važan momenat jer sam imala priliku da vidim koliko je snažna umjetnost i koliko je potrebna ta konverzacija na kolektivnom nivou u društvenom prostoru. Kada sam bila pozvana onda sljedeće godine (u sjedište UN-a, op. aut.), onda mi je bilo jasno – ovo je nešto što je tek počelo, što se mora nastaviti. Naravno, nije mi bilo jasno tada da će to prerasti u nešto što će biti svake godine i što je uvijek 11. jula, što će putovati u druge gradove.”

Prilikom treće godine izlaganja u Tuzli, umjetnici su se pridružile žene Srebrenice u kuhanju kave i postavljanju fildžana: “Puno tih odluka su bile spontane. Posebno Tuzla gdje su žene onda imale priliku da budu sa mnom i jer su njihova djeca imala priliku da budu tu i gdje je bilo jasno da nije bila poenta da ja sama redam fildžane i punim ih kafom kao performans nego da svi zajedno u tome učestvujemo. (…) Vrhunac, najvažnija transformacija u samom spomeniku se desila u tom momentu kada je spomenik postao participatoran. Kada je bilo jasno da se drugi ljudi mogu uključiti. Kroz sve ove godine i sad idući dalje u budućnost moja uloga je da ja što više budem u pozadini a da što više otvaram prostor za druge”.

Djelo „Što te nema“, uvijek na isti datum putovalo je od Sarajeva, sjedišta UN-a u New Yorku, Tuzlu, Hag, Stockholm, Burlington, Istanbul, Toronto, Ženevu, Boston, Chicago, Zürich, Veneciju...

F455E8FA-F0AA-46B5-9A16-576B73DF4DF2_w650_r0_s

U 2020. godini obilježava se 25 od srebreničkog genocida, a djelo „Što te nema“ postavlja se po 15. put u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari: “Meni je to bilo neko nemoguće pitanje i ogroman pritisak – ja sam uvijek znala gdje sam 11. jula i šta se sve treba desiti prije 11. jula da bi se to desilo i bilo mi je nezamislivo da će ikada stati. Uvijek sam govorila da će se ovo nastaviti dok god postoji potreba za sjećanjem. Ali kada se ispostavilo prošle godine da smo se toliko približili tom broju (broju fildžana za svaku od 8.372 žrtve, op. aut.), kada sam bila pozvana da dođem u Memorijalni centar. (…) Originalno sam bila pozvana da u dođem u Beograd. Što je bila jedna traumatična promjena za mene. Osjećala sam se da nisam mogla da odbijem poziv Memorijalnog centra zbog te godišnjice (2020. se obilježava 25 godina od srebreničkog genocida). I kada je bilo jasno da će oni prvi put biti postavljeni na mjestu zločina u Srebrenici, meni nije više bilo smisla da oni (fildžani) putuju dalje i redaju se po nekim drugim trgovima. Tako da je onda bilo jasno da ovo treba biti zadnji put da se oni poredaju i pune kafom i postavljaju na taj način.”

“Što te nema?’ je sam za sebe. Neću sada da kažem jedno živo stvorenje, ali kao rad, on je nekad ispred mene i onda ja kaskam kao umjetnik da ustvari procesuiram šta se desilo i zašto se nešto desilo i zašto sada na ovaj način određene stvari radimo u sklopu tog rada. To je veće od mene, to sam uvijek i govorila i bilo mi je jasno već prvih godina da moj zadatak nije bio da ja to čuvam kao neki čuvar, da se ništa ne mijenja, nego da je moj zadatak da ja to zaštitim i da njegujem i brinem se o tome da nije manipulisan, da nije korišten za svrhe i za stvari u koje ja ne vjerujem. Da je, s jedne strane, zaštićen, ali isto tako da je omogućeno da se dalje razvija, raste i da postaje sve više otvoren, sve više inkluzivan. Da što više ljudi uključi.”

8B911572-0EEB-4D70-A5B3-D4EFAA322555_w1597_r0_s

Pitanja iz djela „Što te nema?“ otvorila su prostor za druga pitanja koje postavlja umjetnica – Kako jedan fildžan kave može pomoći u oporavku od genocida i spriječiti buduće zločine? Govori o osobnom iskustvu, ali i iskustvima drugih koji su se susreli s djelom, procesima pomirenja i prevazilaženja traume, ali i života nakon genocida.

“Genocid je najstrašniji zločin. Najstrašnija forma mržnje koja postoji između ljudi i posljedice genocida su stravične i traju stotinama godina. Tako da i taj proces oporavka i ozdravljenja i put prema budućnosti, odnosno sadašnjosti u kojoj genocid neće više postojati, je jako dug. Ideja za “Što te nema?” je došla, za mene, iz tog mjesta razočarenja i mržnje i frustracije da tako nešto može da se desi i to u srcu Evrope a da život ide dalje, da svijet nije stao. Tako se osjećam ne samo za Srebrenicu, tako se osjećam za bilo koji zločin koji se dešava bilo gdje u svijetu. Ne želim da kažem da su se ljudi koji su preživjeli Srebrenicu a učestvovali ili imali priliku da budu dio ‘Što te nema?’ oporavili, ali mislim da su oni doživjeli neku vrstu katarze. Ono što su oni sa mnom podijelili u tom momentu kada se sve to dešavalo (iskustvo rata i genocida, op. aut.), kada su oni prolazili kroz to, oni su se osjećali sami. Kao da se to njima dešava a niko drugi na svijetu, nikog drugog nije briga i nije im stalo. I, to je jedno drugo razočarenje u svijet i čovječanstvo i druge ljude…”

Ono što su oni sa mnom podijelili jeste da tokom ‘Što te nema?’, budući da je spomenik otvoren i tu su dobrodošli svi ljudi, bez obzira na to odakle dolaze, u tom momentu kada oni imaju priliku da vide kako drugi ljudi, čak ljudi koji uopšte nisu vezani za Bosnu i Hercegovinu, ne znaju ništa o tome, možda su saznali 15 minuta prije, tog momenta kada se spuštaju fildžani i pune kafom, to je ta jedna vrsta katarze koju oni doživljavaju jer onda vide da nisu sami, da nije istina da nikome nije stalo, da nije istina da druge ljude nije briga. To je taj momenat za koji mislim da je malo drugačiji za njih od drugih načina komemoracije ili susreta sa tom traumom koju nose..“

Izvor: Slobodna Evropa

 

Komentari