Dugo očekivana predstava na sceni HNK-a “Zajc”, Leica format, doživjela je svoju premijeru, pa već i drugu izvedbu, a očekuju se još tri izvedbe ovaj mjesec. Tijekom predstave na sceni se izmjeni mnoštvo likova, od kojih je svaki upečatljiv i na svoj način zanimljiv.
O tome kako je biti dio riječkog dramskog ansambla i kako oni provode vrijeme prije predstave otkrila nam je mlada glumica Ana Maria Štefanac, koja u predstavi često u sebi nosi i više od jednog lika. Ana Maria je preselila iz Karlovca u Rijeku na studij glume, kao što je i autorica Leica formata Daša Drndić pristigla iz Beograda, pa smo, između ostaloga, saznali kako drugi doživljavaju Rijeku.
Kakva je atmosfera vladala na probama? S kojim si glumcem/icom razvila osobito dobar odnos?
Redateljica Franka Perković na prvu je probu došla s jasnom vizijom predstave, a samim time unijela lakoću i mir među ostatak ekipe. Stariji kolege iz kazališta kažu da već dugo nije bilo ovako ugodnog procesa što se osobito očitalo na nama studentima zbog čega smo se vrlo brzo opustili. Ne bih mogla izdvojiti glumca ili glumicu s kojim sam razvila posebni odnos jer su svi, na neki način pomogli mi u kreiranju moje uloge i stvaranju odnosa s drugim likovima. Budući da sam ovdje tek od jeseni, ovaj proces me zbližio i s klasom, odnosno ljudima kojima sam se priključila upisavši glumu na Akademiji primjenjenih umjetnosti. Zajedno s ansamblom, Frankom, Ivanom Kalc i moram spomenuti, suncem kazališta – inspicijenticom Sandrom, prihvatili su me u ekipu gdje sam se osjećala kreativno i opušteno.
Kako ste se nosili s nervozom prije premijere? Ako je nervoze uopće bilo?
Moje nervoze pred premijeru svaki put očituju se drugačije i u drugo vrijeme. Ovaj put nisam mogla dočekati početak pa sam u kazalište došla dva i pol sata prije šminke i frizure i popila previše kave. Kako je predstava počela i nervoze je nestalo, a zahvaljujući toliko uigranom i točnom produktu u kojem ne možeš pogriješiti, kao što se uvijek možeš osloniti na kolege. Mislim da određena doza nervoze pomaže u koncentraciji i točnosti igranja.
Što misliš o doživljajima Rijeke autorice Leica formata Daše Drndić? Koji je tvoj pogled o Riječanima
kao Karlovčanki?
Inače dolazim iz manjeg mjesta pored Karlovca, ali sam cijeli život bila vezana uz Karlovac zbog škole, aktivnosti, izlazaka. Daši su se dogodile zanimljive situacije za vrijeme njezinog boravka u Rijeci i dosta ih iskreno opisuje. Meni je Rijeka pri samom preseljenju bila odbojna jer me izrazito podsjećala na Karlovac, s kojim, kako Daša isto kaže za Rijeku, “nisam srasla.” U Karlovcu svi sve znaju, mnogo se trača, pije puno kave, predstavlja se onakvim kakav nisi, često se susrećeš s istim osobama… Tako je i
u Rijeci. No, Rijeka mi je nakon što sam upisala akademiju počela otvarati nevjerojatne mogućnosti zbog kojih sam upoznala veliki broj ljudi koji su mi sada prijatelji i kolege. Tako sam došla i na Radio Sovu na kojoj jednostavno uživam. Mislim da upoznavanje s određenim ljudima nije do grada, nego do kruga ljudi kojim se krećem, pa je zbog toga ugodnije i biti ovdje. Ali ljudi nikako da prihvate moj “kaj” ovdje. Ja sam bez beda uzela ono što mi se sviđa poput “bo”.
U jednom dijelu predstave Tanja Smoje kaže o tebi: „Bože, kako ova žena sliči rakunu.“ Pritom ti preuzimaš ulogu rakuna, što si odlično odigrala. Kako ti je dodijeljena ta uloga? Kako se inače raspoređuju uloge u predstavi?
Uloga mi je slučajno dodijeljena. Franka me jednog dana nakon par čitaćih proba obavijestila da ću igrati “Ženu koja sliči na rakuna.” Kao studentici mi je imponiralo što sam dobila ulogu koju nisam očekivala jer smo mi studenti trebali biti samo u grupnim scenama. Kako Franka inače radi sa studentima i ima iskustva u tome, našla je par uloga koje je povjerila nekima od nas što me oduševilo.
S kojim se kritikama glumci najteže nose?
Uf. Sa svakom rekla bih! Haha! Kritiku voliš i ne voliš. Ne voliš je jer boli, a opet voliš jer ako ti netko kaže što ga je zasmetalo bolje da to ispraviš nego da se dalje sramotiš i živiš u neznanju smatrajući da nešto savršeno radiš. Ali kritiku nije lako izgovoriti. Kao ni pohvalu.
Komentari