U HNK Ivana pl. Zajca u subotu 1. srpnja s početkom u 20 sati odigrat će se dva plesna sola «Anatomija mačke» autorica Petre Hrašćanec i Ksenije Zec te «Ona/Her» Žaka Valente i Aleksandre Mišić. Obje predstave u Rijeku stižu kroz suradnju HNK Ivana pl. Zajca s Plesnom mrežom Hrvatska, projektom koji omogućuje izabranim predstavama suvremenog plesa i fizičkog kazališta izvođenje za publiku širom zemlje. Tim povodom razgovaramo s Petrom Hrašćanec koja je za ovu izvedbu nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta, koju je ranije već osvojila, te s koautoricom predstave Ksenijom Zec.

Odakle vam motivacija da se bavite anatomijom mačke?

Ksenija Zec: Već dugo je u meni postojala ideja da se tehnika životinja pretoči i pokuša realizirati u suvremenoj plesnoj tehnici. Naime na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu već dugi niz godina, na trećoj godini studija glume, predajem tehniku životinja koja je imanentna izučavanju glumačkih žanrova. S obzirom da su sve grupe životinja zapravo organizirane oko nekih spinalnih pomaka, tehnika se temelji upravo na velikim anatomskim pomacima iz tri dijela kralješnice.

Godinama gledajući te pomake i koji je limit u radu s glumcem, stalno me intrigiralo kako bi to bilo raditi s plesačima. Prvi takav projekt radila sam s plesačicom Nikolinom Pristaš i također s Petrom Hrašćanec, u kojem smo prošle sve grupe životinja i proučavale koliko koji pomak, a svi su dosta zahtjevni, utječe na njihovo prethodno bavljenje tijelom i plesom. Mačku sam tada prvi put radila, jer ju sa studentima glume ne radim, smatram da su premladi u tom trenutku, a mačka može uvijek povući u stereotip. Iznenadilo me kako su njih dvije kao plesačice to izvele i do koji saznanja smo došli.

Anatomija mačke je tako bio svojevrsni dug prema samima sebi jer je najzahtjevnija ne samo u fizičkom smislu. Nemoguće je proučiti životinju bez realnih podataka o njezinom karakteru, bivanju, načinu preživljavanja, lovu kod mačke dakle svim ovim najjednostavnijim elementima – jedem, spavam, snubim, hvatam. Dakle to isto negdje mora biti upisano u tehniku. Inače ako toga nema i ako se bavimo samo tijelom, vrlo brzo odemo u nešto što je imanentno dječjem kazalištu, što nas naprosto nije zanimalo.

anatomija mačke

Što je vama, Petra Hrašćanec, kao izvođačici bilo najzanimljivije pokušavajući utjeloviti mačku?

Petra Hrašćanec: Do rada na ovoj predstavi nisam shvatila kakav se pomak događa u tijelu u slučaju mačke, jer ga naime nema. Sve druge životinje su zadane prema načinu na koji se konstruiraju u tijelu unutar kralješnice, a mačka je bez pomaka. Iako sam ja sebe, u trenucima kada bi me netko u životu pitao jesam li više za psa ili mačku, uvijek bila više za psa, Ksenija je bila uvjerena da sam ja mačka (smijeh).

Kojim ste se idejama bavile, je li vam fokus bio isključivo na tome kako se mačka kreće?

Ksenija Zec: Teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač koju smo pozvale na suradnju, vrlo brzo je rekla ključnu riječ, a to je da ova «mačka» mora biti «odrođena» od kazališnih znakova. Tako da nam je najveća baza bilo upravo istraživanje anatomije, a sama anatomija je zatim donijela značenje koje smo poštivale, ali ga nismo same ciljano upisivale.

Petra Hrašćanec: Transformacija tijela kao i neke performativne akcije koje u tom momentu tijelo izvodi jesu da ono može postati ili prestati biti nešto. Tako da se ne radi samo o postajanju mačkom nego baš u razlici kada je Petra na sceni, a kada mačka. Moj interes je u najkraćim crtama kada nešto jest. Znači ne na koji način je napravljeno i konstruirano nego što ja čitam kao konstantu koja trenutno stoji ispred mene i zbog nečega mi je lijepa ili zanimljiva ili mi nije lijepa ili me na neki način dira ili dolazi do mene. Ja se nadam da ova predstava to isto radi i nadam se da predstava komunicira upravo te zadatke u kojima sama transformacija tijela postaje fascinacija plesnim materijalom koji se sada upravo događa ispred tebe. Bez ikakvih mentalnih konstrukcija koje želimo prenijeti, znači na koji način ti nešto doživljavaš.

Što biste željeli da publika doživi gledajući ovu predstavu?

Ksenija Zec: Nama je ova predstava prvenstveno dio osobnih studija, s obzirom da obje predajemo na Akademiji, ja glumcima, a Petra plesačima. Željele smo da nam spoznaje iz predstave posluže kao bazna tehnika primjenjiva na druge plesače. Nismo unaprijed razmišljale o publici, što nije popularno, ali smo si to dopustile, a njihove reakcije su različite i to je u redu. Primjerice grupa menadžera pred kojima smo izvodili bila je fascinirana činjenicom da čovjek može utjeloviti neko drugo biće bez da napusti svoj habitus i ne ode u kreveljenje.

Petra Hrašćanec: U predstavi je specifično vrijeme. Pokušale smo vrijeme predstave svesti na vrijeme jedne životinje koja u tom momentu nije ni na koji način zabrinuta je li nekome dosadno, spava li ona predugo, čisti krzno ili nešto slično. I mi je zanimljivo jer te tjera da se smiriš i da shvatiš da postoji vrijeme trajanja neke određene sekvence ili akcije i da jednostavno probaš uživati u tome da se sada događa ispred tebe.

Razgovarala: Jelena Mihelčić