Edvin Liverić – Duže vrijeme imam osjećaj da je Rijeka u fazi hibernacije, da spava i čeka da je netko uskoro poljubi, da zablista kao Trnoružica

2850

Tvoja odluka o povratku u Rijeku bila je kao zraka sunca i vrlo zanimljiva. Možda i nije bila laka, jer Zagreb je ipak Zagreb.

Vezano za moju struku naravno da Zagreb nudi puno više. Otišao sam iz Rijeke na studij u Zagreb prije više od 30 godina. Zagreb mi je dao sve i zahvalan sam mu na tome. Imao sam prekrasan period života u Zagrebu, ali Zagreb zapravo nikad nije postao moj grad. To sam shvatio, jer kada bih i nakon 30 godina odlazio za Rijeku ljudi bi me pitali „Vidimo li se za vikend?“, a ja bih rekao: „Ma ne, ovaj vikend idem doma“.

Pitao sam se zašto govorim doma ako već više od pola života živim u Zagrebu, tamo imam stan, posao, prijatelje. Ipak, uvijek sam govorio da mi je dom Rijeka. Uz Rijeku me vezuje obitelj, djetinjstvo i prijatelji. A kada govorimo o odluci, odluka o preseljenju u Rijeku zapravo je krenula s prijavom na natječaj za intendanta u Zajcu. U tom sam trenutku bio nezadovoljan svojim statusom u Zagrebačkom kazalištu mladih u kojem sam bio zaposlen već 25 godina. I mislio sam da mogu nešto ponuditi Zajcu i Rijeci. U Zajcu sam prije toga radio u hrvatskoj drami, talijanskoj drami kao glumac i redatelj, u baletu i u operi. Dakle, poznajem sva četiri ansambla, živim preko puta Zajca od rođenja, volim to kazalište i rado bih mu bio dao svoju energiju. Međutim, to tada nije prošlo. Tada sam mislio da je to bio jedini pokušaj s Rijekom, koji se više neće ponoviti. Doživljavao sam tu svoju ideju vrlo romantičarski, vratiti se u svoj grad i ponuditi mu svoja znanja, kontakte i sve što sam u konačnici do tada stekao.

Ali ipak zov prema Rijeci bio je jači, pa si se predomislio i došao na mjesto ravnatelja HKD-a na Sušaku?

U Rijeci se tada osnivala nova ustanova, no u prvom trenu sam tu ideju rezolutno odbijao zbog tog za mene neugodnog iskustva kojeg sam prošao sa Zajcom.  Ali nakon dužeg razmišljanja sam pomislio da bih se toga možda ipak trebao prihvatiti i to iz dva razloga. Prvi moment je da nova ustanova kreće ispočetka, što je uvijek dobro za nekoga novoga tko dolazi i  želi unijeti neku svoju viziju.  Ali kako HKD ima svoju dugu povijest tako to da baš i nije bio start point zero. Puno je naslijeđa kad se uđe u zgradu HKD-a, ima tu dobrih stvari, no ima i „leševa koji iskaču iz ormara“ na sve strane, ali to je izazov. Sve si prepreke vezane za posao i život predstavljam kao izazov, a ne kao problem. Drugi moment je bio dolazak famoznog vala EPK. Cijelo vrijeme sam govorio da je to val, koji će Rijeku dignuti na surf ili će je potopiti. Djelatnosti poput ugostiteljstva, turizma i trgovine nažalost nisu procvale u ovom periodu kako se očekivalo, ali bez obzira na Covid koji se pojavio, čini mi se da je grad ipak profitirao. Znamo koliko je sve bilo unaprijed bukirano. Kada bih za nekog tražio hotelsku sobu ili smještaj na Airbnb-u u ovoj godini, sve je već bilo popunjeno. Bilo je jasno da će to biti jedan super val, međutim taj val pretvorio se u Covid koji nitko nije mogao predvidjeti. Unatoč tome, ako gledate Vijesti iz kulture shvatit ćete da kad se u Hrvatskoj nešto aktualno događa po pitanju kulture, onda se u Rijeci događa najviše. A događa se samo i isključivo zbog vala EPK. Kad razgovaram s ostalim kolegama koji vode ustanove u kulturi slažemo u tome da je velik dio produkcije koju smo izveli ove godine vezan upravo uz EPK. To su bila dva presudna trenutka u kojima sam si rekao „U redu, idem“, a onda se pojavio i treći u kojem pedeseta kuca na vrata. Zapravo, što sam stariji, umorniji sam i više se vidim u masliniku ili s knjigom i šečući psa. Mislim da sam sakupio super iskustva, kontakte, dobra umrežavanja i da je to nešto što svome gradu mogu ponuditi. I to trenutno dijelim s njim.

Dok razgovaramo osjećam u tebi veliki entuzijazam, gotovo da ga dijeliš svima.

Ispustio sam iz ruke sigurnu poziciju na kojoj sam bio preko 20 godina, u renomiranoj umjetničkoj ustanovi. Imao sam siguran ugovor do mirovine, lijepu poziciju glumca, status, ali mislim da se tu ništa izazovno više nije trebalo dogoditi. Ono što sam htio postići, postigao sam. Po pitanju glume nemam više velikih glumačkih ambicija pa mi je ovo bio novi izazov. Vodio sam se idejom – idem vidjeti mogu li ja sukreirati kulturu grada. S pozicijom poput ove pruža se takva mogućnost. Možete itekako kreirati program i napraviti novi pristup po pitanju Rijeke, naravno ako imate i publiku uz sebe. A publiku imamo i zbog toga sam izuzetno zadovoljan. Mislim da se lijepo razvijamo. No, potpora i vodeća pozicija uvijek ovise o politici,  od politike uopće ne možemo pobjeći. Čim za tebe glasa gradsko vijeće, ti si de facto izabran od strane politike bez obzira na tvoj životopis koji uopće ne mora nužno biti političan. Na neki način politika te bira. Isto tako, jednoga dana politika te i miče.

Dakle politika se postavlja kao jedno tijelo koje je iznad tebe, kao direktor o kojem ovisiš. Nije bitno tko je na vlasti, sa svima treba surađivati. U pitanju je cijela zajednica koja ima različita politička opredjeljenja, a mnogi iz te zajednice žele pogledati dobru predstavu.  Imaš li političkih ambicija?

Kod nas politika ima negativan predznak, mislim da je to potpuno krivo. Politiku stvaramo svi mi građani u ovom sistemu kojeg imamo. Ne volim čuti kad netko kaže „Ja sam potpuno apolitičan, politika me ne zanima“. Politika nam kroji živote. Nemam političkih ambicija, no mislim da se preko politike mogu mijenjati stvari. Ako izađem na izbore i dajem glas nekome, dajem i svoje povjerenje. Držim da će se onaj za koga glasam zalagati za ono što i sam propagiram. Ako me taj netko iznevjeri, što se često događa, onda ću ga trpjeti još koju godinu do sljedećih izbora i tog nekog više neću nagraditi svojim glasom. Kaznit ću ga tako što mu neću dati svoj glas.  Mislim da je cijeli taj sistem u redu i zato kad čujem mlade da kažu „Ja čak ni ne glasam“ za mene je to na granici inteligentnoga, pa čak i uvredljivo.

1

Jesi li zadovoljan s EPK? Je li nešto izostavljeno, a moglo je biti u EPK programu?

U principu, zadovoljan sam. Uvjeren sam da je sigurno moglo biti još toga uvršteno u EPK program. Pretpostavljam da ima ljudi, koji smatraju da su trebali biti zastupljeni, a da nisu bili. Moj osjećaj kad sam vidio kako se EPK planira i organizira, jest taj da je lokalna zajednica mogla biti više uklopljena. EPK nije showroom koji traje godinu dana i u kojem će netko doći i nešto izložiti i onda nakon toga otići. EPK  je nešto što legitimno mora ostati i osjećati se u narednom periodu i nakon završetka. To nisu samo infrastrukture koje ostaju, Benčić koji je sagrađen i koji se sigurno ne bi dogodio da nije bilo vala EPK. No, Benčić je nešto na čemu će Rijeka itekako prosperirati narednih desetljeća. Sljedeće generacije će imati od toga benefit. Uglavnom, mislim da je EPK legacy za duži period. EPK je trebao biti stanje duha građana. Da građani ne govore „ovaj naš grad je grozan, raspada se“, nego „ovaj naš grad ima potencijale“. U krajnjoj liniji mi smo taj naš grad. Naš grad nije samo arhitektura koju smo naslijedili ili koju trenutno gradimo, nego su grad ljudi koji ga čine. Volim Rijeku i zapravo mrzim to što je toliko volim. Želio bih da sam više distanciran. Osjećam da sam previše subjektivan i da se povodim emocijama. Volio bih da su ljudi u Rijeci manje pasivni i više zainteresirani, i ne samo za kulturna događanja, već uopće za razna događanja. Mi smo taj mentalitet „ja imam to svoje malo sigurno okruženje, a ostalo me ne zanima“. Imam osjećaj da smo uljuljkani u svoju sredinu i samodovoljnost, ali i povijesno kroz 20. stoljeće uvijek je Rijeka bila corpus separatum. Uvijek je bila sama za sebe, svoja, što ima svojih pozitivnih strana, ali ima i negativnih. Malo je previše zatvorena sama u sebe.

Kad dođe kriza onda je lakše podnosiš, a kad dođe vrijeme za gradnju onda ti je teže?

Da, mi djelujemo na ovaj način: „meni je ovdi dobro, ja se ne pačam u te, ti se ne pačaj u me“. Što je u redu s jedne strane jer smo tolerantniji, otvoreniji, puno lakše primamo druge nacije, rase i kulture, nego u ostatku zemlje. To tvrdim i iza toga stojim. No, malo smo i uljuljkani u neku letargiju što nije dobro. Ponekad volim onaj splitski prkos i inat. Ne bi bilo loše da imamo malo tog momenta, grinte, samodopadnosti, ali i ponosa. Ovdje ljudi stalno govore kako nešto ne valja. Ali, ima i dobrih stvari.

Mislim da ima više dobrih. Inače ne bi svijeta bilo. Ili ne bi Rijeke bilo.

Apsolutno.

Da si bio kreativni direktor EPK, na što bi usmjerio dobar dio programa?

Više bih fokus stavio na lokalnu zajednicu jer lokalna zajednica ostaje i nakon 2020. To bi bio poticaj da taj jedan val potraje. Ali ako je to showroom pa netko dođe, nešto odigra i ode, od toga mi nemamo ništa. Dobili smo jednu zanimljivu predstavu, koncert, ali od toga u konačnici dugoročnije nemamo ništa. Ne kažem da smo trebali biti zatvoreni, ali se trebao desiti neki lokalni eho. Ako pozivaš nekog izvana, onda neka to ima veze s Rijekom i njezinom zajednicom. Neka se ostvari koprodukcija i sinergija s Rijekom. Neka se to sjeme posija pa ćemo vidjeti što će od toga nastati. Možda će proklijati, možda neće, ali barem smo ga posijali. Radio sam na velikim događajima i znam da je lakše govoriti sa strane kako bi nešto trebalo učiniti drugačije. Kad si zapravo na čelnoj poziciji događaja, ljudi izvana nemaju uvid koja je sve problematika vođenja takve manifestacije. Lako je sa strane davati kritike, no treba znati i pohvaliti. Mi smo cijelo ljeto u Rijeci imali pregršt događanja. Svaku večer se nešto odvijalo. Ljudi ne bi znali kamo ići. I to u trenutku kad se u Hrvatskoj gotovo ništa nije događalo. Zagreb je prošao i potres i koronavirus, Dalmacija je ostala zakinuta za turiste. No, Rijeka je živjela. I to treba pohvaliti.

Jedno ekonomsko pitanje. Bi li se mogla ostvariti samoodrživost HKD kulturnog centra?

Ustanova, koja sama po sebi u zgradi od 4 800 kvadrata ima tolike režije!?? Teško. Samo smeće plaćamo kao da živimo u zgradi sa 100 stanova. Dakle, hladni pogon se ne bi nikako mogao samoodržati od varijante zarade na blagajni. Nema šanse, nema takvih projekata koji bi to omogućili. Ne znam što bismo trebali igrati i na kojem stadionu da bismo to ostvarili, pogotovo u situaciji s limitiranim brojem mjesta. Ono što radimo u posljednje vrijeme, budući da imamo vrlo limitirana sredstva za produkciju, jest to da gotovo sva programska sredstva sami zarađujemo i dalje ih ulažemo u osmišljavanje budućih programa. S jedne strane to je teško, a s druge strane je izazovno,  jer moramo osmišljati programe koji će donijeti novce. Znam da ima jedna struja u gradu koja kaže „Jooj, u HKD-u se događa previše programa za široke mase“. I to je istina, događa se. Ali s druge strane, mi jesmo jedini kulturni centar grada. Smatram da se financiramo de facto od poreznih obveznika, odnosno od SVIH građana. Mi kao takva ustanova u kulturi nemamo samo jednu isključivu liniju programacije i obraćamo se širokom spektru publike. Opslužujemo vaninstitucionalnu scenu, sportska društva, vjerske zajednice, amaterizam i sve nacionalne manjine, a onda jednim dijelom kreiramo i vlastiti program. Obzirom na to da smo financirani od strane poreznih obveznika, moje je mišljenje da se moramo obraćati širokom spektru publike. Dakle, za svakog po nešto. To jest malo teško složiti, jer treba i programski profilirati ustanovu. No, mislim da nam dobro ide. Svaku večer imamo različitu publiku bez obzira na to je li u pitanju koncert, filmski festival, predstava suvremenog plesa ili kazališna predstava, a to je zapravo bogatstvo koje imamo.

2

Kako vidiš Rijeku danas, za pet ili deset godina i svoju ulogu u tome?

Duže vrijeme imam osjećaj da je Rijeka u fazi hibernacije, da spava i čeka da je netko poljubi te da zapravo tada zablista u svom punom sjaju. Stalno osjećam da bi se to uskoro moglo dogoditi. Zbilja sam pozitivan po tom pitanju. Prošli mjesec sam bio u Ateni i gledam iz svoje hotelske sobe zaljev ispred Atene, te silne usidrene brodove. Mislim si – kako mi je taj kadar poznat. Poznat mi je iz djetinjstva,  jer se s mog balkona na rivi uvijek vidio Kvarnerski zaljev prepun brodova, a sada je lijep, ali prazan.

Mi smo ih uvijek brojali. Izbrojali bi ih 25-30, ali zapravo kao djetetu teško bi ih bilo sve prebrojiti.

Sjeti se takvih prizora. To je ono po čemu je Rijeka poznata i specifična i kako bi trebala živjeti. Kad takve stvari procvjetaju, uz ostale pogone, Rijeka bi mogla lijepo živjeti. Poljubac našoj Trnoružici je tu negdje i samo je pitanje vremena kad će se dogoditi.

A turizam u Rijeci?

Ne možemo suditi po ovoj godini, ali ono što sam osjetio u zadnje tri godine jest da broj turista zaista raste. Napravio sam eksperiment pa sam u ljeto 2019. godine doveo izložbu Chagalla u galeriju Kortil, koji je uz to što je bio namijenjen građanima Rijeke, bio i dio turističke ponude u gradu. Strossmayerova ulica neatraktivna je lokacija budući da će turist prošetati rivom i Korzom, ali ako će doći samo tristo metara dalje preko Rječine i pogledati početak Strossmayerove ulice, pomislit će: „Aha, tu dalje nema ništa“. Mi smo bez obzira na sve to uspjeli.  Prema prodanim ulaznicama za izložbu imali smo skoro 5 tisuća gledatelja u tri mjeseca. Dolazili su ljudi iz Zagreba, Istre, Opatije, čak su isključivo zbog izložbe dolazili u Rijeku. Turizam je definitivno u sprezi s kulturnim događanjima. Turizam „sunca i mora“ davno je prošao. Na to se više ne možemo oslanjati. Mora postojati dodatna ponuda za ljude koji dolaze. Sa Chagallom smo napravili presedan. Bili smo otvoreni sedam dana u tjednu i radili smo do 22 ili 23 sata, pa čak i nedjeljom. Ljeti sunce zalazi u 20 sati i tek je tada najugodnije izaći i prošetati. Večernji termini i kišni ljetni dani pokazali su se savršenim za posjet izložbi.

Rijeka i Sušak, jesu li to ipak dva mikrosvijeta?

Osjećam danas tu granicu između Fiume i Sušaka puno snažnije, nego vjerojatno kad je dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća fizički tu postojao zid. Onog trena kad prijeđem Rječinu kao da sam došao u potpuno drugu oblast. Naglasio bih da na tom dijelu Sušaka trenutno nema trgovine, pošte, trafike, ljekarne, ne možeš kupiti niti novine. Tamo nema gotovo ničega. Strossmayerova ulica je umrla.

Može li HKD napraviti kakav pomak, postati ishodište za nešto bolje?

Pokušavamo s projektom Kortil uživo pokrenuti lokalnu zajednicu Sušaka, ali obično su takvi projekti zapravo projekti koje Grad, odnosno viša struktura treba inicirati i dugoročno planirati. U jednom trenu će Grad morati reći „Idemo“. Pa kako se to radi u Bruxellesu ili nekom drugom gradu u svijetu koji ima strategiju razvoja? Opasne kvartove u koje nitko ne zalazi, koji su doslovno pred rasulom, odluče da će kompletno promijeniti, revitalizirati. Tamo otvaraju galerije, muzeje,  mjesta na koje će ljudi zalaziti. Ti se dijelovi tako mijenjaju. No, to su strateški planovi. To mora stajati u strategiji koju onda treba doslovno provoditi. Mi možemo u HKD-u na svoje mišiće stvar pogurati pa to povremeno na Sušaku malo zasja. No, bez vlasti, jedinica lokalne samouprave i ostalih tijela ništa se ozbiljnije neće dogoditi. Mislim da je vrijeme da se grad s Korza i rive usmjeri malo i na Sušak, koji je samo par stotina metara udaljen, a mi imamo osjećaj da smo kilometrima udaljeni i da se nalazimo na periferiji.

A to je dio grada koji ima svoju veliku povijest. Sušačani imaju svoj ponos. U krajnjoj liniji, naša se ustanova i zove Hrvatski kulturni dom na Sušaku. Sama ta zgrada, Pičman koji ju je projektirao, zgrada hotela Kontinental, rezidencijalne vile i ostali fenomenalni objekti. Sama Hartera nalazi se na tom dijelu grada. To je cijela sjajna priča koju samo malo treba izvući iz prašine i staviti na vidjelo.

Recept za ove dane kada je sve pod maskama? Nosiš li masku i čuvaš li se od Covida?

Nosim masku, čuvam se, ali Covida se ne bojim. Ne osjećam ni trunku straha ili panike. Recesiju osjećamo, ona je tu. Znamo naš proračun za iduću godinu, svima nam je jasno da već jesmo u ekonomskoj krizi. Ali prošli smo i gore stvari tako da ne vidim da je ovo toliko veliki bauk. Naravno da treba biti svjestan situacije. Bojim se za svog oca, koji ima preko 70 godina i stanuje kod sestre na farmi i zbilja pazimo da se ne kreće okolo. Znam da spada u rizičnu skupinu i da ga Covid može pokositi. Za sebe se ne bojim. Kada bih dobio Covid, mislim da bih ga prebolio i nastavio dalje. U HKD-u smo se raspodijelili u uredima tako da smo na distanci ili da smo u raznim prostorijama odvojeni, da se ne susrećemo fizički. Čak sam složio i dvije smjene koje se ne susreću. U HKD-u nas je ukupno petnaest zaposlenih pa za slučaj da se dogodi da je netko u jednoj smjeni pozitivan, samo ta jedna smjena ide u samoizolaciju. U suprotnom da se dogodi Covid i u toj drugoj smjeni, mi prestajemo s radom. Ne može dozvoliti da na dva tjedna stane s radom HKD. Mi imamo i puno vanjskih korisnika. Dogodio nam se u rujnu Covid u HKD-u, no uspjeli smo ga svladati i uspješno smo odradili History Film Festival i sve predstave koje su uslijedile, a dio posla radili smo čak i iz samoizolacije.

Slobodno vrijeme, ljepota življenja, maslinici?

Tako sam se radovao svom dolasku u Rijeku. Mislio sam da ću biti bliže svom masliniku, Istri, a imam i kuću u Rovinju u koju sam planirao češće ići. Ipak, ispostavilo se da ovdje radim baš svaki dan u tjednu, što mi se nije događalo u Zagrebu.  A oca i sestru viđam manje nego kad sam bio u Zagrebu. Dogodi se da je predstava u subotu, a nedjelja je jedini dan kad mogu oprat robu, očistiti stan, barem malo čitati knjigu. Čak više ne stignem niti čitati, što mi najteže pada. Čitao sam jako puno ranije, a sada vidim da mi jedna knjiga stoji i po mjesec dana na noćnom ormariću. Iako se danas zahtijeva da budeš dostupan od 0 do 24, mislim da smo si dijelom i sami krivi za to. Možda bih mogao i delegirati neke poslove i naći više vremena za opuštanje.

Ali i Covid je većinom bio zaslužan za taj dodatni rad.

Nama u umjetničkoj branši Covid je jako poduplao posao. Od mjerenja temperature do isposlovanja svih dodatnih dozvola, blokiranja stolica, dezinficiranja scene, garderoba… To sve iziskuje puno vremena i energije. Puno dodatnog posla za puno manje rezultata. A da ne govorim koliko to sve košta. Nitko nije računao u financijskom planu da mi trebamo novce za dezinficijense, posebne tepihe na ulasku, maskice, rukavice, kupovanje beskontaktnih toplomjera… To su jako veliki troškovi na koje nitko nije računao i nitko ih nema predviđene. No, ipak to moraš osigurati jer najvažnije je da ustanova funkcionira po pravilima i da su publika i korisnici sigurni.

Voliš kuhati? Koji ti je najdraži recept?

Volim. Kad dođe kraj kolovoza i početak rujna obožavam smokve i sve sa smokvama. Moj otac ih bere i suši. Imamo jako puno stabala smokava i zbilja ih na bacanje dijelimo okolo. Volim skuhati smokve u vinu. Znači ovako: u crno vino, u koje naribamo koricu limuna (po mogućnosti ne špricanog), dodamo malo šećera u prahu i jednu koricu cimeta. Pustite da vino zakuha i u njega položite svježe smokve koje se kuhaju oko pet minuta. Smokve koje su upile vino izvadite i stavite u zdjelicu i na njih stavite hladan sladoled od vanilije ili šlag. Vino dalje kuhate dok se ne reducira u gusti sirup i s njim prelijete sladoled. Prijatno!

Komentari