David Belas: „Dorian Gray se danas, površno gledano, pretvorio u bezbroj selfija na društvenim mrežama“

189
David Belas u predstavi Crtež Davida Belasa

Pod utjecajem predstave Crtež Davida Belasa, nedavno odigrane u Rijeci, voljela bih da mi kao autor i protagonist dočarate svoj doživljaj Doriana Graya, koji je poslužio kao inspiracija ove predstave.

Za mene je Dorian Gray simbol težnje prema samospoznaji, u vječitoj borbi s vlastitim demonima. Vjerujem da on živi i danas, da se pretvorio u ideju te da je preživio u svojoj kompleksnosti.

Također, kao što je Oscar Wilde napomenuo na stranici 165, glava XII romana Slika Doriana Graya:

„Bilo je to devetog studenog, uoči njegova trideset i osmog rođendana, kako se poslije često prisjećao.“ Rečenica je to koja označava početak raspleta romana i otvara mogućnost vječnog života, ideje koja se provlači kroz čitav roman, ideja o vječnoj mladosti, o vječnoj ljepoti.

Dorian se danas, površno gledano, pretvorio u bezbroj selfija na društvenim mrežama koji žele ukrasti vrijeme i zaustaviti trenutak za vječnost, žele svjedočiti sreći i smislu života, iako ispraznom. I to kroz želju da drugi prate, gledaju i komentiraju sreću koji selfi nosi kao dokaz da ipak smisla ima. Slika Doriana Graya pretvorila se u bezbroj sličica koje se dnevno povećavaju.

Ideja samoljublja danas je sama po sebi jasna, Wilde ju je stavio na pijedestal, predstavio uz ironiju, ali i neodoljivu zavodljivost. Tako je njegovo čitanje duha vremena kada je roman napisan, a bilo je to 1890., dakle prije 130 godina, svježije nego ikada. Usto, Dorian nosi kompleksnost suvremenog čovjeka, kompliciranog i razmaženog.

Detalj iz predstave Crtež Davida Belasa
Detalj iz predstave Crtež Davida Belasa

Koliko je Oscar Wilde kao autor ovog djela, utkao svog osobnog osjećaja i iskustva u suštinu romana? Možete li to naslutiti?

Mislim poprilično. Osobno promatram tri glavna lika romana kao tri djela samog pisca – Lord, slikar i Dorian. Oni su po meni stvorili odnose koji objašnjavaju inteligenciju i kompleksnost samog Wildea, koji je izravan i zavodljiv, bezobrazan i drag.

Sve negativno preuzimao je portret na slici, a Dorian je, iako negativan, ostao mlad i lijep. To je u kontradikciji s pretpostavkom da vanjska ljepota dolazi iz nutrine.

Ljepota je prva i najvažnija predrasuda. Nismo ni svjesni koliko smo uvjetovani ljepotom koja zapravo nije ništa drugo nego niz matematičkih pravilnosti… Ili nije? Ili je ipak možda Božje djelo?

Do stvaranja portreta dolazi čudom, magijom ili, kako bih rekao, neuvjetovanom magijom, slučajnim nizom podudarnosti. Misterij slike u sebi nosi događaj s početka romana, složenog odnosa među trima protagonistima (slikarom, Lordom i Dorianom).

Lijep je dobar, a ružan je zločest – to pojednostavljenje, kojim smo svi na neki način uvjetovani, priznali to ili ne, tema je koju Wilde razotkriva. I stvara prevaru, jer nitko ne može vjerovati da tako lijep mladić može biti nemilosrdan, prljav i slično. Otvaraju se i druge važne teme poput prokletstva ljepote, ispraznosti povlaštene klase, novog hedonizma, uživanja i razvijanja čula, metafizike duše itd.

Svi smo mi, ako to iskreno priznamo sami sebi, uvjetovani ljepotom i ne možemo si pomoći. Ljepota je prva predrasuda koju živimo i kroz nju promatramo svijet. Samo uz veliki trud i snagu volje možemo vidjeti dublje, kroz tu zavodljivu ljepotu. Koliko god imali iskustva, ne možemo vjerovati da nešto lijepo nosi opasnost, uništenja, a zapravo svakog dana svjedočimo tome. Ta nas kontradikcija privlači da ga ponovno čitamo, ta osnovna ideja koja postoji unutar romana je najvažnija, iako je njegova višeslojnost za mene još fascinantnija.

Crteži kao dio scenografije u predstavi Davida Belasa, inspiriranoj pričom o Dorianu Grayu
Crteži kao dio scenografije u predstavi Davida Belasa, inspiriranoj pričom o Dorianu Grayu

U ono vrijeme djelo je bilo vrlo avangardno, gotovo neobično. Međutim, taj poriv za vječnom mladošću danas je prilično izražen u našem društvu.

Danas je ovo djelo vrlo aktualno, toliko sveprisutno da naprosto boli. Mi robujemo ideji zdravlja i ljepote. Ideji da naš život bude dug i dosadan, lijep i siguran, da zdravlje preuzima mandat. Novi heroji vremena su sve stariji mladići. Uz to se i vrednote mijenjaju. Biti siguran postaje imperativ. Simbol maničnog, cjelodnevnog pranja ruku postaje praksa, što je s određene strane gledišta apsolutno zastrašujuće. I prije krize uzrokovane koronavirusom sve su te aktivnosti postojale, bile dominante i se tu moram prisjetiti Roberta Torreta koji je o tome precizno govorio i pisao, a nedavno je preminuo.

U vrijeme pisanja djelo je bilo avangardno, ali i mitsko, kao da je ta priča utkana u naše najdublje kolektivno sjećanje, u arhetip rase, mit. Zato vjerujem da je roman, kada je izašao, odmah postao hit, kontroverza, ali je i rođen star, kao da priča jednu staru priču. Danas je još očigledniji njegov sadržaj te u knjizi možemo i imati druga čitanja.

Osim glume, predstava je obogaćena odličnom glazbom, svjetlom, ali i sjajnim ilustracijama koje postaju glavni dio scenografije. One se mijenjaju rastu, smanjuju, a uz snažnu estetiku imaju i neki meditativni, gotovo hipnotički učinak na publiku. Možete li nam reći nešto više o svemu tome? Kako je nastajala predstava, onako u kompletu?

Predstava je kao ideja krenula u želji da tematiziram svoje crteže i uđem u dubinu procesa stvaranja, u estetiku, u njihovu etiku… Principe nastajanja crteža i razne potrebne analogije najprije sam pretvarao u brojke i razne simbole, koji za mene čine jedan moj apstraktan jezik kojim se koristim kada želim ući dublje u materiju, duhovnost, smisao… Tako sam počeo crtati crtanje crteža, evo jednog primjera mentalne mape koja za mene puno znači.

Mentalna mapa
Mentalna mapa

U toj umjetničkoj praksi, prvenstveno sam sa sobom, ali i uz pomoć kolega koji su me pratili na putu nastajanja djela, otkrivao sam nove svjetove. Ti su se svjetovi spontano počeli spajati s knjigom koju sam ponovno počeo čitati, vođen intuicijom… I bingo! Tu negdje u mom apstraktnom svijetu, koji je za mene je poprilično konkretan, sljubili su se knjiga i način nastajanja crteža.

Najprije sam napravio strukturu i donio neke konceptualne odluke kakva će biti predstava. Budući da sam imao jasnu strukturu u glavi, mogao sam s lakoćom stvoriti uvjete u kojima moji izvanredni suradnici mogu utjecati na rezultat predstave. Od samog početka sa mnom su bili Suzana Rupenović i Dario Filipović koji su na kraju dali glasove, Suzana glas Oscara, a Dario Doriana; nakon toga je Valter Černeka stvorio scenografiju, koja poput bezvremenskog oltara postaje projekcijsko platno i stvara iluziju holograma; zatim je Marko Bolković, s kojim sam započeo putovanje, pratio proces i tehnički ga podržao; i na kraju suradnik Lovro Čepelak koji je utrošio najviše vremena u stvaranju konačnog izgleda multimedije. Iako sam potpisan kao izbornik glazbe koja je nastajala postepeno, većina skladbi su autorska djela dirigenta Nevena Radakovića koji je dijelove predstave ciljano skladao. Već kada nabrajam, posebno ističem Vesnu Stilinović koja je kao prava mentorica slušala i vodila, bila moj glavni sugovornik za duge razgovore o predstavi i pomagala da prebrodim glavne krize koje neminovno dolaze uz tako angažirani rad. Predstava je u konačnici precizna poput čipke i to me jako veseli. Na sve sam moguće načine tragao za rješenjima koja su dolazila u snu ili kroz rad, kroz eksperimentiranje i slično.

Kada gledam kroz sebe, sigurno sam na predstavi radio s jedne točke gledište godinu dana, a konkretno s Lovrom 75 dana u kazališnom studiju, koji smo morali izmisliti kako bih ispunio vlastita očekivanja.

David Belas boju koristi kao izraz performansa
David Belas boju koristi kao izraz performansa

Najveći izazov za mene u ovom procesu bilo je vjerovati u potrebu stvaranja uvjeta koji mogu stvoriti kazališnu vizualnu poeziju. Jer ta moja vizija i želja nisu bile poznate u stvarnom svijetu. Trebao sam vjerovati u sebe i u svoje suradnike kao bismo zajedno stvorili ovo djelo.

Ja sam s njime čist, još ću ga nježno polirati i nešto mijenjati, ali ono je gotovo. Ako vam se sviđa ili vas uznemiri ili možda, što je još važnije, potakne, ja sam jako sretan, ispunio sam zadatak.

Predstavu smo producirali Marko Bolković i ja vlastitim sredstvima, bez pomoći javnih budžeta. Kasnije su podršku dali i drugi poput Istarske županija, Kulture nove, itd.

Bilo bi gotovo šteta te ilustracije ne vidjeti projicirane na zidovima, kako bi se to moglo ostvariti?

Svakodnevna me praksa tjera na crtanje. Do sada sam nacrtao oko dvije tisuće crteža, a za ovu predstavu koristim njih 10-ak, tako da u arhivi ima još puno toga što želim ponuditi kroz razne medije. Bit će prilike da se uvjerite u to.

David Belas autor je preko 2.000 crteža
David Belas autor je preko 2.000 crteža

Osim što ste umjetnik, diplomirali se ekonomiju, bavite se ekonomijom, vodite projekte kako iz poduzetništva, tako i one iz kulture. Voditelj ste i glazbeno scenske djelatnosti pri Pučkom otvorenom učilištu Poreč, sudionik kulturne scene Poreča, upravljate mnogim kulturnim manifestacijama, od klasike do avangarde, na primjer selektor koncerata klasične glazbe u Eufrazijani i umjetnički voditelj novog festivala EKOLO, a tu su i Street art festival Poreč, Zlatni Zub festival komedije, zatim Naš kanat je lip, Jazz u Lapidariumu, itd.

Izuzetno ste aktivni i predani radu, a kada Vas čovjek vidi na sceni ima dojam da ste umjetnički zanesenjak, gotovo mistik. Tko je zapravo David Belas i koliko toga zna i može?

Kroz život u posljednjih 25 godina jedna od najvažnijih stvari bila mi je vlastita umjetnička praksa koja se stvarala vaninstitucionalno i tu sam naučio kako preživjeti i ne odustati od vlastite umjetnosti. To se utkalo u moju svakodnevicu, tako da je praksa crtanja postala osnova. Dok crtam, stvaram i druga djela, mislim, osmišljavam, režiram, to je moj izvor. Aktivnosti su mnogobrojne, tražio sam nazivnik pomoću kojeg mogu biti svestran i jednako posvećen svim dnevnim aktivnostima, bile one birokratske naravi ili kreativne. To nije baš uvijek jednostavno, neke se stvari svađaju međusobno, neke želje prevladaju nad drugima, ali taj je put moj i tu guram dan po dan. Važno je dobro i puno spavati kako bi moja ekonomičnost bila na visokoj razini, naravno i dobro se zabaviti.

Što je tiče izvedbe, tu sam stekao najviše znanja i iskustva kroz MAPU (Moving Academy for Performing Arts) i samu performansku praksu s više od 70 performansa, sudjelovanju na razne načine u 40-ak predstava, a i ističem i 8 autorskih predstava koje sam osmislio i izveo.

Davide, mislim da ste kao i svi Istrijani vrlo kreativan, vrijedan, ali i samozatajan. Ovaj će razgovor vjerojatno odjeknuti, jer jako Vas malo ima u medijskoj javnosti.

Ne znam, možda je to i dobro. Ja radim svoje, iako u opisu umjetničke prakse, kako bi ona imala svrhu, postoji i publika koja je jako važna. Tako da, ako nemam mogućnosti dijeliti ono što radim, nema baš puno smisla. S druge strane, biti kreativan, posvećen, ali i uživati u životu je kao disanje, stvaranje, a crtanje crteža je kao udisaj i izdisaj.

Uspjeh je definitivno varljiva kategorija i nema puno veze s radošću. Pa da zaključim, neka bude.

Dio iz predstave Crtež Davida Belasa
Dio iz predstave Crtež Davida Belasa

O čemu biste se još željeli iskušati u životu i radu?

Pokušavam zamisliti idealan dan, pa tjedan, pa mjesec, itd. Koliko god planirali, maštali, život se živi u svojoj potpunosti i s dobrim i s lošim stvarima, težnja samo prema dobrom je infantilna. Kompleksnost i filozofija uvijek su temelji, osnovna struktura koja se stalno dorađuje, mijenja. Ako tako gledam život, odgovor se jednostavno nameće sam po sebi. U životu i radu želio bih se iskušati u idućem danu koji mi je dan na raspolaganje.

Koji je Vaš životni moto?

Stil ne smije patiti zbog okolnosti.

Fotografije: Dejan Štifanić, Dea Curić, Andi Banić

Tekst: Dunja Pavešić

Komentari