“Balet je za mene način života i moj identitet”

Povodom Gala baleta koji će premijerno biti izveden u utorak, 24. svibnja 2016., u HNK Ivan pl. Zajc, porazgovarali smo s nacionalnom baletnom prvakinjom, izrazito simpatičnom Irenom Pasarić.

684

Za početak, kako Vam se sviđa u Rijeci? Jeste li i prije imali priliku surađivati s našim HNK-om?

Još kao balerina mnogo sam puta ovdje gostovala s „Labuđim jezerom“ i „Giselle“. Volim ovaj teatar kao i samu Rijeku.

24. svibnja imate premijeru Gala baleta. Možete li reći što nas sve očekuje?

Gala predstave su poznate i vrlo popularne u svijetu. Prikazat ćemo miješani program koji će objediniti neke od najljepših dueta i solo izvedbi te ulomaka iz klasičnih, neoklasičnih i suvremenih baleta. Upravo ova raznolikost je prava poslastica za sve ljubitelje baletne umjetnosti.

Smatrate li da je danas potrebno spajati klasičnu tradiciju i moderne novitete kako bi se privukla publika?

Apsolutno! Poput ostatka svijeta i riječki HNK kao nacionalna kuća morala bi gajiti i klasični i neoklasični i suvremeni ples. Repertoar teatra jako je važan za privlačenje kao i educiranje mlađe, ali i one zrelije publike.

Kao perspektivna mlada balerina, dobili ste stipendiju za specijalizaciju u Moskovskom akademskom koreografskom učilištu pri Boljšoj teatru. Što je to značilo za Vas u tom trenutku?

Potvrdu da ja to mogu. Jednom kad se nađete u tako ogromnoj, svjetskoj, ali prije svega zdravoj konkurenciji te kada vas nakon audicije uzmu u najvišu klasu usavršavanja, dobijete izuzetan vjetar u leđa. To je bila potvrda da je ono što sam radila bilo kvalitetno i da je moja pedagoginja Tatjana Lucić Šarić, napravila doista dobar posao sa mnom. Bila je to u konačnici nadogradnja mog samopouzdanja.

Gledate li igrane filmove o baletu?

Igranih filmova o baletu baš i nema previše pa sam ih sve pogledala. Moji najdraži su i dalje “The Turning Point ” i “White Nights” sa Baryshnikovim te “Billy Elliot”. “Black Swan” mi se nije svidio; gotovo mi je bio smiješan, no ako doprinosi popularizaciji klasičnog baleta, podržavam ga.

Je li žrtva zaista tako velika? Rad, žuljevi, znoj…?

Da, odricanja su doista velika, ali ja to ne bih nazvala žrtvom . To je bio moj izbor i moja ljubav. Moje djetinjstvo uvelike se razlikovalo od onog druge djece. Bilo je zahtjevno, ali predivno. Da biste postali vrhunskom balerinom, profesiju morate živjeti. Balet je za mene način života i moj identitet.

Marta Kanazir, Bálint Rauscher i Irena Pasarić, HNK Ivan pl. Zajc

 

Nakon Sjedinjenih Američkih Država i Engleske, 1996. godine vratili ste se u Zagreb te ste se, uz nastavak plesačke karijere, posvetili i pedagoškom radu – pripremate mlade soliste Baleta HNK Zagreb za najsloženije uloge. Koliko Vam je bitan taj pedagoški aspekt Vaše karijere, uživate li u podučavanju mladih baletnih nada?

Izuzetno je zanimljivo i volim raditi s plesačima. Uživam u tome i to me ispunjava. U svojoj karijeri imala sam prilike raditi s najboljima i učiti od njih te imam potrebu to znanje prenositi drugima. Interesantan je pedagoški proces u stvaranju neke nove uloge ili nove mlade balerine i plesača… Izazovno je, iako je ponekad i frustrirajuće (smijeh). Također je interesantno i sa psihološke strane jer učiš jako puno o ljudima.

Je li Vam se ikada dogodilo da ste se ozlijedili usred nastupa?

Slomila sam mali prst lijeve ruke na početku trećeg čina, ali nastavila sam dalje. Bio je to jako bolan trenutak, no zahvaljujući adrenalinu izdržala sam do kraja. Nitko od kolega nije ni primijetio, a publika još manje. Tijekom cijele karijere nisam imala većih ozljeda – jednu operaciju meniskusa te neke manje upale tetiva i svega drugog, što je normalno za našu profesiju.

Je li Vam se kada dogodilo da Vam partner jednostavno nije odgovarao?

Naravno (smijeh). Neke stvari ne možeš promijeniti pa jednostavno napraviš ono najbolje što možeš u tom trenutku… Profesionalnost je ključna u takvim situacijama.

Znači, ipak je važna kemija među partnerima?

Da. Kao i u životu, mora postojati kemija između dvoje ljudi – tada se dogodi čarolija.

Koji su bili Vaši uzori dok ste počinjali svoju karijeru, a kome se danas divite i zašto?

Uzori su se s vremenom mijenjali. Moj prvi kontakt bio je s Boljšoj teatrom. Kao djevojčica sam bila zaljubljena u Plisetskayu jer sam smatrala da ona ima ‘ono nešto’. Imala sam sreću gledati ju uživo i ona je zaista žena koja ima nevjerojatnu karizmu. Poslije toga je uslijedila Amerika. Obožavala sam Gelsey Kirkland, Barišnjikova… Obožavam dečke u baletu (smijeh). Nadalje, Natalia Makarova mi je bila otkriće – u to vrijeme je bila toliko drugačija od svih ostalih. Jesu li oni i dalje ostali moji uzori? Jesu.
U današnje vrijeme, ili bolje rečeno stoljeće, baletna se tehnika jako promijenila, kao i fizikus plesača, a samim time i ukus koreografa, samih plesača te na kraju i publike. Naglasak je na kvantiteti, a nešto manje na pravoj kvaliteti. Zaboravili smo zašto plešemo, što želimo reći našim pokretom i svakom našom gestom. Naravno, postoje iznimke i kod koreografa i kod plesača, ali sve ih je manje… Sve je manji broj umjetnika koji prenose prave umjetničke vrijednosti.

Bálint Rauscher i Marta Kanazir

 

Postoji li neka uloga koju niste imali prilike plesati, a htjeli ste?

Postoji. Htjela sam ulogu Onjeginove Tatjane u koreografiji Johna Crankoa i još mnoge druge (smijeh), poput Manon u baletu “Manon Lescaut” koreografa Kennetha MacMillana…

U jednom Vašem intervjuu pročitala sam kako je duhovnost za Vas od velike važnosti. Možete li mi reći na koji način je ona bitna za Vas? Što vas je dovelo do duhovnosti?

Do duhovnosti me doveo moj način života. Neke malo manje lijepe stvari koje su mi se dogodile te neki životni gubitci i ljudi oko mene. Teško je definirati duhovnost – ona je sloboda vlastitog uma. Želim vidjeti stvari iz nekog drugog kuta. Često smo opsjednuti nepotrebnim i negativnim mislima i emocijama. Trebamo se baviti našim unutarnjim “ja” i učiti da je izvor sreće u nama samima, a ne ga tražiti u drugima… Vjerujem u dobrotu, ljepotu i pamet. (smijeh)

Dobili ste mnoge nagrade tijekom karijere poput Ordena Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos baletnoj umjetnosti u Hrvatskoj. Također, dvaput ste proglašavani umjetnicom godine… Što za Vas znače nagrade i priznanja?

To je samo potvrda da ljudi cijene ono što radiš, ali i da nije bilo tih nagrada i dalje bih bila ista Irena koja sam bila i prije. Ništa se ne bi promijenilo. Naravno da sam jako zahvalna i sretna, tim više što sam ih primila pri kraju svoje baletne karijere.

Dosadašnje projekcije su kazivale da balerine mogu raditi do 42., a baletani do 45. godine života. Koje je Vaše mišljenje o tome?

Mislim da je to neki prosjek, no neke balerine mogu i duže plesati. Ja sam plesala do 46. godine, ali postoje balerine koje i dalje plešu, a starije su. Zavisi o mnogočemu… To je zaista individualna stvar.

Osam ste godina bili direktorica Baleta zagrebačkog HNK, tada se zapravo i prekinula Vaša plesačka karijera. Jeste li ikada osjetili nekakve predrasude kao direktorica? Jesu li Vas gledali na neki drugi način kad ste postali direktorica?

Naravno. Uvijek si dežurni krivac za sve (smijeh). Međutim, uživala sam veliko poštovanje kao direktorica upravo zbog toga što su me poštovali i kao balerinu. Ako si dobar primjer, ne mogu te baš puno kritizirati. Moj odabir im se mogao svidjeti ili ne svidjeti, ali poštovanje je uvijek bilo prisutno i obostrano. Oduvijek sam bila velika radnica i profesionalka i to su uvijek znali prepoznati i cijeniti. I danas je tako, kada sam pedagoginja i baletni majstor.

Imate li trenutno i neke druge angažmane?

Osim što sam gošća ovdje u HNK Ivan pl. Zajc, ovo ću ljeto biti gošća na baletnom seminaru u Veroni, gdje ću održati ‘master classes’, a najesen odlazim u Šangaj raditi kao baletna pedagoginja i asistentica koreografu Dereku Deaneu na baletu „Romeo i Julija“. Naravno, i dalje radim u svojoj matičnoj kući kao pedagoginja i baletni majstor, dok u slobodno vrijeme gostujem u Mariboru, Ljubljani ili Rimu.

Marta Kanazir, Bálint Rauscher i Irena Pasarić

 

Uspijete li kad povezati posao s turističkim istraživanjem gradova?

Rijetko kad se dogodi, moram priznati, jer sam po cijele dane u teatru. U Kini sam bila već mjesec dana kada sam im rekla da me odvedu negdje kako bih ju mogla doživjeti.

Upravo zbog tolikih angažmana posvuda, imate li uopće prostora za privatni život?

Mislim da uvijek pronalazim vremena za privatni život. Možda ne s lakoćom; teško je pronaći životnog partnera koji će razumjeti ovakav način života, predstave, probe, putovanja, ali isto tako mislim da je, ukoliko ih živite i vrhunski ste u tome, i u drugim profesijama jednako. Ukratko, ako nešto jako želite, onda pronađete vremena za to. (smijeh)

Omiljena lokacija za putovanje?

Volim Italiju. Volim Mediteran. Volim i Orijent. Zaista volim putovati, ali sad ste me baš uhvatili u nekoj životnoj fazi kad se mijenjam (smijeh). Sad sam u godinama kada mi više ništa nije toliko važno osim ljudi, prijateljstava, putovanja, druženja…

Uskoro ćete proslaviti rođendan. Hoćete li ga proslaviti na neki poseban način?

Ne. Davno sam prestala slaviti rođendane. Mislim da sam samo jedan proslavila i to samo zato što sam u to vrijeme bila direktorica Baleta pa je baš neka premijera pala na taj datum. Ne volim slaviti rođendane.

Zašto?

Ne znam. Evo, čudna sam (smijeh). Ne volim slavlja. Valjda zbog toga što sam cijeli život na sceni pod reflektorima. Ni kao djevojčicu me nije to baš interesiralo.

Mislite li da ste ispunili sve što ste htjeli u svojoj karijeri?

Uvijek postoji još toliko baleta koje sam kao balerina htjela plesati, ali naprosto si vremenski ograničen. S pozicijom direktorice sam zadovoljna zato što sam imala super intendanticu, dr.sc. Anu Lederer i tim ljudi s kojima sam fantastično surađivala osam godina. Jesam li htjela još? Naravno. Ali sad kad pogledam svoj život unazad, zadovoljna sam i s karijerom balerine i s direktorstvom. Zapravo sam sretna žena.

Imate li kakav savjet za mlade balerine i baletane koji tek počinju svoje karijere?

Mislim da je iznimno važno uložiti vrijeme ako se odlučite baviti ovom profesijom. Zaista morate to živjeti. Morate uložiti maksimum u svoje školovanje, ići po svijetu, vidjeti, gledati, učiti, putovati…

Za kraj, pozovite publiku na Gala balet.

Trebate doći pogledati baletnu Gala večer zato što su one uvijek veoma nabijene emocijama. Plesači koliko ih vole, toliko ih i ne vole, jer je ta večer poput natjecanja. Izađeš jedanput, imaš jednu šansu i nema povratka. Izađeš, otplešeš, možeš pasti ali definitivno nema popravka. Mislim da će publici biti jako zanimljivo.