31. Kastafsko kulturno leto: Kako ostati mlad?

85
Abel Brčić

Pozivamo Vas na otvaranje likovne izložbe “Kako ostati mlad?” Abela Brčića u četvrtak, 29.09.2022. u 19 sati u Galeriji Trojica u crkvi Sv. Trojice u Kastvu. Izložba se održava u okviru kastavskog blagdana ‘Bele nedeje, a program otvaranja izložbe obogatit će svojim nastupom učenici gitare Glazbenog odjela pri Osnovnoj školi ‘Milan Brozović’ iz Kastva

Izložba ostaje otvorena do ponedjeljka, 3. listopada, a može se razgledati u sljedećim terminima: petak, 30.9.2022. od 18 do 20 sati, subota, 1.10.2022. od 14 do 19 sati, te u nedjelju, 2.10.2022. i u ponedjeljak, 3.10.2022. od 10 do 19 sati.

Kako ostati mlad?

Svi mi, koji smo u najplodnijim stvaralačkim godinama bili razapeti upitnicima iz razlomka znanje/ zanimanje, znamo što znači korektno odrađivati jedno i strastveno istraživati drugo. I tako godinama, iz dana u dan. Izjedale su nas dileme čemu dati prednost, poslu ili ljubavi? Od jednoga se živi, s drugim se ljubuje! Rijetki su imali sreće pomiriti jedno s drugim, ili ih je, poput mojega primjera, cijelo vrijeme tješila spoznaja kako sve skupa (srećom) daje jednu širinu, toliko potrebnu da se problem bolje sagleda, shvati i lakše riješi. Napose kad je kreacija u pitanju. Naoko nebitno i sporedno nudilo je prava rješenja, izvan zanatskog djelokruga. U tim i takvim okolnostima emocije su uvijek imale mjeru i razložnost, zvanje je inzistiralo na formi, na simetriji, na logici postavljanja pitanja i davanja odgovora. Prokleta proračunatost, matematika reći ćete, ali i umjetnost traži reda, sabiranja, podvučenu crtu i zaključak, kada stati.

Poznajem niz slikara koji su s veseljem i ponosom pričali o svojem dugogodišnjem pedagoškom radu s djecom, o iskustvima doživljenima „na satu“. Zanimalo me, ili bolje je reći nastojao sam nekako proniknuti u spoznaje koliko ih je uopće taj rad u učionici, poduka djece, zapravo odgajao i konačno formirao kao slikare, kreativne ličnosti. Pila naopako, složit ćemo se, makar sam tvrdoglavo i dalje nastojao propitkivati istine o likovnom nadopunjavanju učitelja i učenika. Jesu li likovnjaci iz razreda sporije starjeli naspram nas koji nismo imali s kime ostati mladi? Jesu li slike umjetnika bivale iskreno infantilne, upravo zato što su mašta i fantazmagorija crpile moć u dječjoj nespretnosti i slobodama. U tako postavljenim relacijama gotovo da se nevažnim čini logičan upit na temu koliko su metodske jedinice ostavljale prostora nesputanom „govoru“? Koliko je opismenjivanje gušilo male, velike umjetnike, a sve da bi se zadovoljila forma, opravdanost nastave. Radije sam se zato bavio odraslima, koliko su djetinjeg sačuvali u svojem likovnom govoru i izražavanju.

Kako ostati mlad?

Upravo ti i takovi bivali su mi izazovom, spretno sam se i vješto snalazio u ulogama svjedoka iz bajki, skrivao iza mističnog spleena i legendi, družio s macarolčićima i vilenjacima kao naratorima. Duboko sam već ušao u svijet slikara iz Korčule Abela Brčića, a da ga nisam ni spomenuo, iz prostog razloga što mi se izneseni okvir upravo čini po mjeri izuzetnog likovnog pedagoga i danas uvaženog slikara, iznimnog opusa. Ostaje mi i dalje rezerva vezana za dileme iz uvoda, zvanje spram zanimanja. No, ako sve i ne odgovara istini dobitak je tim veći kad se stvari poklope, nego kad se s jednoga bezobzirno preskače na drugo. O čemu to priča Abel Brčić? O malom mistu koje zna sve i svašta, makar za vidjeti nema nigdi nikoga. Tu sve kao da je na trenutak stalo, ni vrime nema neku naročitu vrijednost, ostavilo je sebi za pravo da uspori i predahne na putu k vječnomu. Sve kao da je uzelo stanku za predah, do neke nove fešte ili turističkog eventa. Kale su puste, kuće su se sabile jedna uz drugu da ih pripeka, oli studen zimi ne bi došle „glave“. A iza bajkovitih kulisa zapravo tinja život, pomalo pustinjački, ne mareći naročito za civilizacijske i informatičke dosege. Jer povijest se i onako ponavlja, sve je uostalom i bilo za očekivati, već viđeno, a kao rampa ishitrenosti tu je mudrost da se prije svake odluke prespava. Bez priše, odzvanja, jer ako se zlo i dogodi, a moj Bože što se može? Moglo je i svršit gore…, život diktira naratoru u pero! Slikar je i scenograf drami bez naročitih zapleta, arhitekt koji brižno uvažava povijesno i autohtono, trud pređa i svu raskoš kamene bjelokosti. Slavimo umjetnost anonimnih. Pergule, požarine, verande, abaine, ponistre u libretac, volte i kolovaje… Brčić je vrlo oprezan s urbanim digresijama, odabrao je geometriju i kubističke formule da sve nedostojno prizora jednostavno skloni ustranu, apstrahira. Utoliko prizori malih mjesta zaobalja imaju svojevrsnu dokumentarističku vrijednost u potrazi za onim što smo nehajem zagubili i nebrigom devastirali.

Stvarnost poput bajke 

 

Bilo kako bilo, taj bajkoviti svijet, ili bolje rečeno prostor radnje, ima neke posebnosti. Slikar je pedantni restaurator koji bez obzira na turistička ljepotarenja nastoji sačuvati ambijent od devastacija, od terora ljudi bez identiteta, križara globalizacije i proklamatora instant kultura. Baštinsko je zakon, nasljeđe pređa, svetinja. I koliko god mašta radila kod slikara, sve ipak ima autohtonu vrednotu i titulare, mala mjesta srca moga, Dalmacije. Brčić je spretan meštar detaljiziranja, ali s oprezom, do te mjere da se iskrojene forme ne zagube pod teretom sitnarija, male plastike, ali i ne prekine narativna veza s izvornikom, prizorom iz stvarnosti.

U slikara kao da je uvijek lito, po bota, pripeka, kalma, nigdi bave i žive duše. Ni maške na kamenim salizima, ni borike već ne nude spasenje od žege. Sve kao da je na trenutak zamrlo, fali rešpira, čak ni vrime nema neku naročitu vrijednost, ostavilo je sebi za pravo da uspori i predahne na putu k vječnomu. Brčić poznaje radost i lakoću življenja! Možda ga je pedagogija iz razreda učinila vitalnim, to razumijevanje malih filozofa kojima je cijelog radnog vijeka davao na važnosti i značenju. Kakve li sreće, slast života smjestiti u sustav koji ne poznaje suludi tempo urbanizacije, političke igre i društvene imperative, ali zato poznaje čarobni eliksir kako vječno ostati mlad.

Igor Brešan

Biografija

Abel Brčić rođen je 1956. u Žrnovu na otoku Korčuli. Diplomirao je slikarstvo na splitskoj Pedagoškoj akademiji 1978. u klasi Ante Kaštelančića. Radni vijek proveo je uglavnom kao likovni pedagog u korčulanskoj osnovnoj školi. Živi i radi u Korčuli.

L.B.

Komentari