“Ima negdje jedan grad svjetlosti pun” – prvi je stih koji je otpjevala Josipa Lisac kao samostalna vokalistica. Bilo je to daleke 1968. godine na pozornici onodobnog prestižnog Festivala Opatija, jugoslavenskog pandana popularnom talijanskom Sanremu. Opatijski festival je te godine proslavio 10-i rođendan, a Josipa tek 18-i. Dovoljno da suvereno i upečatljivo izvede Dedićevu “Što me čini sretnom”. Mogli bismo reći da je paralelno s početkom samostalne karijere, za Josipu započela i svojevrsna veza s Opatijom iz koje će nam dvije godine kasnije, s iste festivalske pozornce, zagrmjeti nezaboravnu Runjićevu “Oluju”. Da obje pjesme i danas žive, te da ona itekako dobro zna ‘što ju čini sretnom’, potvrdile su obrade spomenutih pjesama, koje je Josipa izvela u hotelu Kvarner, na glazbenim večerima posvećenim stvaralaštvu naša dva autorska velikana, Dedića i Runjića.
Hrabre i žanrovski vrlo raznovrsne suradnje obilježile su Josipinu gotovo pola stoljeća dugu karijeru. Tako ju je na samom početku 21. stoljeća jedna od suradnji ponovo dovela u Primorje i Kvarner. ‘Svilne niti’ pjesme “Paučina” Brunre Krajcara, ‘spletene’ na čakavštini i premijerno izvedene na Melodijama Istre i Kvarnera 2001. godine, ‘prezele’ su Josipu i dovele u opatijsku Villu Angiolinu gdje je snimljen spot, da bi četiri godine kasnije Josipina veza s Opatijom bila učvršćena sudjelovanjem na Liburnia Jazz Festivalu i suradnjom s Elvisom Stanićem koji je 2009. godine ujedno aranžirao i producirao njen posljednji studijski album, “Živim po svome”.
Protekle 2013. godine, Josipa je koncertnom turnejom obilježila 40 godina od izlaska svog prvog studijskog albuma, kultnog “Dnevnika jedne ljubavi”, nastalog pod snažnim autorskim i producentskim pečatom Karla Metikoša.
Komentari