Danica Dakić, retrospektiva

167

Tragati za poetskom dimenzijom ljudskog postojanja, u svijetu suvremene vizualne umjetnosti, ponekad se može učiniti utopijskim ili donkihotovskim projektom. Upravo to čini Danica Dakid u svojim radovima – video i zvučnim instalacijama – višeslojnim naracijama u kojima postavlja niz važnih pitanja suvremenog svijeta: što je identitet, što nas određuje, tko nas određuje i sl.

„Biti svuda pomalo stranac za umjetnika je dobra pozicija“, kaže umjetnica koja živi na relaciji Düsseldorf-Sarajevo, ali i svim onim mjestima kamo je odvede njezin umjetnički i tragalački nerv. Rođena je u Sarajevu 1962. Dvojba da li da se posveti glazbi ili arhitekturi, na kraju ju je odvela na studij slikarstva, koji je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Potom 1988. odlazi na poslijediplomski studij kod glasovitog video umjetnika Nam June Paika na također glasovitu Akademiju u Düsseldorf. Da bi se uzdržavala, radila je kao pjevačica na brodu – što nije samo bizaran podatak iz njezine biografije nego i iskustvo koje de biti ugrađeno u njezine radove: biti izmješten, drugačiji, biti na pozornici, izložen.

Sudbina romske kazališne skupine Pralipe u Kölnu u radu Role-Taking, Role-Making (2004/05), paradigmatska je za umjetničke interese Danice Dakid: pripadnici etničke manjine, stanje egzila, miješanje kulturnih identiteta, mod stereotipa, relativnost jezika kao medija komunikacije, su-postavljenost nespojivog. Dvije su priče u tom videu, jedna pripovijeda priču o romskoj trupi Pralipe i propasti u kulturno stranoj sredini, druga o romskoj enklavi Preoče na Kosovu. No, umjetnica ih postavlja pred povijesne tapete s klasičnim slikarskim prizorima – ruine Huberta Roberta. Zapravo, niz njezinih radova nastao je nadahnut starim, povijesnim tapetama kad je posve slučajno otkrila da u Kasselu postoji Njemački muzej tapeta. Dakle, na fonu imaginarnih ruševina Louvrea odvija se „ciganska tuga pregolema“. Kazališna skupina propada dok uprizoruju Lorcinu Krvavu svadbu, kosovske izbjeglice zarobljene su u skučenom, oronulom svijetu. Koja je naša uloga u svemu tome?

Danica Dakid rezolutno odgovara na pitanje o društvenom angažmanu: „Nisam društveno angažirana umjetnica. Mene ne zanimaju ljudi s kojima radim zato što pripadaju nekoj marginalnoj skupini, nego zato što me nadahnjuju. Uostalom, što je to marginalna skupina? Svatko je za nekog marginalna grupa.“

Ipak, činjenica je Danica Dakid kroz svoje radove daje glas različitima i Drugima. Njezina empatija za protagoniste može potaknuti našu empatiju. U radu Isola Bella (2006/07), u kojem „daje glas“ štidenicima doma za duševno i tjelesno hendikepiranu djecu u Pazaridu (BiH), odvija se fantazmagorična priča o slobodi, snovima, iluzijama, traumama i čežnjama. Na pozadini (opet tapeta iz 19. st.) s prizorima rajskog vrta, protagonisti s viktorijanskim maskama pokušavaju prenijeti zamisao o nekoj drukčijoj vlastitoj egzistenciji: ako ne rajskoj, barem humanijoj. Koja je naša prava narav: ona kojoj maska daje slobodu mašte ili ona koju zbilja sputava?

Video instalacija El Dorado (2006/07) jednako je tako „slika u slici“, „citat“ iz povijesti umjetnosti stavljen u sadašnjicu koju nemilice propituje i dovodi u pitanje. Tapeta s mitskim El Doradom iz 1848, mizanscen je na kojem mladi izbjeglice i emigranti iz Afrike i Azije, smješteni u dom u Kasselu, oslikavaju vlastitu zamisao o zemlji Dembeliji. „Kada promijenimo mjesto boravka i mi se mijenjamo”, kaže Danica.

El Dorado jest potraga za sredom, utočištem i sigurnošdu. Značenje „doma“, „identiteta“, „nacionalnosti“, „jezika“ posve je promijenjeno u globaliziranom svijetu, posljedice kojih nikome nisu do kraja sagledive. Osjedaj izgubljenosti ne pripada samo Drugima. Upravo zato radovi Danice Dakid tiču se svih nas koji smo – rođenjem ili izborom, svejedno – ostali na kulturno-povijesno-zemljopisnom teritoriju stalnih nemira i prevrata. Ljepota i poetska dimenzija egzistencije drugih skriva se površnom oku, možda baš stoga treba vjerovati umjetnici.
Prvo veliko predstavljanje Danice Dakić u Hrvatskoj ostvareno je suradnjom triju institucija: Kunsthalle Düsseldorf, Zaklade Generali iz Beča i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb.

Komentari