Heroji nikada ne umiru – bosanskohercegovačka priča o reinkarnaciji

24

Program nazvan “Tjedan kritike” je usporedna selekcija Međunarodnog Filmskog Festivala u Cannesu, koja predstavlja prva illi druga ostvarenja mladih filmaša.

Od 11 odabranih filmova, sedam ih je u natjecateljskom programu a četiri se prikazuju na specijalnim projekcijama, poput francusko-belgijsko-bosanskohercegovačke fikcije,”Heroji nikada ne umiru”/Les Héros ne meurent jamais/ Aude Lée Rapin, snimljena na francuskom, slavenskim i engleskom jeziku.

Rapin Cannes Antonia Buresi

Nakon ukazivanja časti europskoj sedmoj umjetnosti, ovogodišnji 58 “Tjedan kritike”, predlaže na Azurnoj obali veoma “električan” izbor ostvarenja, pod predsjedništvom kolumbijskog filmaša Cire Guerra čiji film “Ptice u prolazu”, aktualno puni kino dvorane planete.

Groblje genocida
Nagrađivana i slavljena zahvaljujući desetak nadahnutih
dokumentaraca, Aude Léa Rapin je preko reinkarnacije evocirala rat u oblasti južno-istočne Europe, posebno u BiH.

U mirnoj pariškoj ulici, u mladom Joachimu u tumačenju Jonathana Couzinié, jednom beskućniku se učinilo da vidi kriminalca Zorana, poginulog u BiH ratnom vihoru. Sa prijeteljicama Alice, u interpretaciji Adèle Haenel i Virginie, koju glumi Antonia Buresi, iznenađeni i uzbuđeni mladić putuje na južnoistočnu stranu Starog kontinenta.

U zemlji još uvijek nastanjenoj ratnim utvarama, trio slijedi Zoranove tragove. Ožalošćena užasnim događajima, redateljica smatra nehumanim da se u BiH, još od 1995 godine u Srebrenici, bez prestanka sahranjuju mrtvi u”groblje genocida”!

Filmašica je odabrala reinkarnaciju jer želi u nju vjerovati, kao zaključku ljudskog postojanja ali i zbog činjenice što je poseban “motor”, za ostvarivanje fikcije. Nastojala je ostvariti film na podlozi znanstvene fikcije i nastaviti, isključivo,sa fikcijom.

Ekipa iz Francuske i Belgije se našla u Potočarima, za trajanja sahrane posmrtnih ostataka nedužnih građana, prenjevši na platno ovakve i slične događaje.

Pomogli su im i savjeti domaćih glumica Vesne Stilinović i Hasije Borić, koje su tumacile uloge “starih gospođa”! Rapin je, prema osobnim tumačenjima, nastojala snimati na dokumentaran način, pa je čin realizacije zamijenila osobnim viđenjem, istaknutim čestom primjenom planova-sekvenci.

Drago joj je što je uspjela otkriti “direktnu i jasnu liniju izražavanja, ostvarenu kamerom”! Nastojala je i podvući kako dva sata avionskog leta od Pariza gdje obitava, u srcu Europe postoji zemlja- čija je prijestolnica “muslimanska”.

Navodi kako je Sarajevo kulturom europski grad, blizak zapadu ali i turski, ritmovan oglašavanjima mujezina. Smatra izuzetnim što su se tu susrela dva velika carstva: austrougarsko i tursko.

Htjela je čuti u filmu muzikalnost zemlje, nikoga ne optužuje ali je radeći na ostvarenju shvatila kako je cijela BiH kolektivna optužba za europski nehaj i neshodnosti.

Podijeljena, može eksplodirati u svakom času; podložena zategnutostima dok se po njezinom tlu kreću izbjeglice drugih horizonata, nepoželjne na razvijenoj i imućnijoj strani Starog kontinenta zbog osobnih, identitetskih preokupacija mnoštva nacija.
Ostvarenje su producirali Les Films du Worse sa Sylvie Pialat, Radar Films, Scope Pictures, Ciné T, tv kanal Arté, SCCA/pro.ba.

Džana Mujadžić

Komentari