Nezaposlenost tijekom koronavirusa: Psihologija gubitka posla

63

U protekla dva tjedna, bez posla je ostalo više od 152 590 osoba u Hrvatskoj, a broj ne uključuje samozaposlene. Mnogi se prijavljuju za naknade za nezaposlene. Gospodarstva širom svijeta imaju slične simptome jer su milijuni ljudi otpušteni zbog epidemije COVID-19. Profesor psihologije savjetovanja na Sveučilištu Boston i autor knjige „The Importance od Work in an Age of Uncertainty: The Eroding Work Experience in America“ David Blustein kaže: „Ovo će biti globalna pandemija nezaposlenosti.“

To je financijski izazov za mnoge koji su iznenada izgubili prihode, ali predstavlja i psihološki izazove. Kada izgubite posao, kako se nositi s tim osjećajima? S jedne strane osjećate šok jer ste iznenadno izgubili sredstva za život, ali ste izliječeni olakšanjem da se više svakodnevno ne izlažete riziku da uhvatite virus. Situacija je opisana kao emocionalna podzemna željeznica u kojoj vlada stres i strah zbog gubitka posla, ali se i suočavamo s realnošću pandemije. Dokle će ovo trajati? Što duže traje, to ćemo više financijskih rupa nailaziti.

Izgubiti bilo koji posao može biti emocionalno uznemirujuće, ali ako se to dogodi u trenutnom okruženju povećane nesigurnosti, možete dodati dodatne stresore u tu mješavinu. Psiholog privatne prakse Adam Benson kaže: „Kako se svi nosimo sa stresom pojačava se ovom posebnom situacijom. Neki ljudi prelaze u način rada i pokušavaju kontrolirati sve. Ali moramo se suočiti s činjenicama da ne kontroliramo svoju situaciju onoliko koliko bismo željeli.“ Psiholozi primjećuju da se gubitak posla često izjednačava s tugom zbog gubitka voljene osobe, a emocionalna putanja može uključivati bilo koju fazu tuge, koja traje od šoka i poricanja, preko gnjeva i pregovaranja te na kraju do prihvaćanja i nade.

„Ono što sam smatrao korisnim je ljudima ukazati na to da oni zapravo prolaze kroz gubitak i nakon što shvate, mogu biti više suosjećajni sa sobom i dopustiti sebi da osjećaju ono što osjećaju.“ Neki ljudi možda ne žele priznati dubinu svog gubitka, oni mogu biti skloni reći sebi: Ne bih se trebao tako osjećati kada su svi izgubili posao, to nema nikakve veze sa mnom, pa zašto se onda tako osjećam? Benson dodaje: „Ali kad shvate da zaista doživljavaju gubitak, potrebno je nešto pozitvno bilo da je to očekivanje, prilika, nada.“ Također je važno priznati da će emocijama povezanim s gubitkom posla trebati vremena za obradu. Nova studija koja se temelji na podacima iz 100 intervjua odnedavno nezaposlenih pratila je osjećaje sudionika 12 tjedana nakon gubitka posla, a zatim opet godinu dana kasnije. Autorica studije Sarah Damaske, izvanredna profesorica sociologije, rada i radnih odnosa na Državnom sveučilištu Pennsylvania kaže: „U početku su jako ljuti.“ Međutim, ona primjećuje kako je njezina studija proučavala ljude koji su izgubili posao za vrijeme obilja, prije ove krize.

Hoće li i ovog puta biti sličnog bijesa zbog izvanrednih okolnosti u kojima živimo? Ne možemo sa sigurnošću predvidjeti, kaže, ali na temelju njezinih istraživanja čini se vjerojatnim: „Ljudi koji su otpušteni osjećaju se prilično ljuti zbog toga i uznemireni su zbog svojih poslodavaca. Ja tvrdim da puno bijesa dolazi od osjećaja kao da ste zamjenjivi – našli su nekoga tko je jeftinije obavio posao ili kvalitetnije. Ili kao da ipak niste baš dio tima – oni su uklonili ljude iz ekipe za koju su smatrali da je osoba njezin kritični dio.“

Profesor organizacijske psihologije na Sveučilištu u Manchesteru Cary Cooper kaže: „Pojedinci mogu psihološki okriviti pandemiju umjesto sebe. Ali ono što može uslijediti je da organizacije i kompanije mogu shvatiti, što duže to traje, da im ne treba toliko mnogo ljudi. Odnosno, da bi tehnologija mogla zamijeniti ljude. To će biti najveći strah i dugoročna posljedica.“

Studija pokazuje da ljudi koji su pretrpjeli financijske, stambene poteškoće ili poteškoće vezane za posao nakon Velike krize bili osjetljiviji na probleme mentalnog zdravlja. Pa kako ljudi koji pate sada mogu održati neku ravnotežu u ovoj neviđenoj situaciji? Benson sugerira da bi ljudi nakon gubitka, trebali prepoznati elemente svoje situacije koje mogu i ne mogu kontrolirati i usredotočiti se na one koje mogu kontrolirati. Utvrđivanje neposrednih problema (poput potrebe za smanjenjem izdataka kućanstva na neko razdoblje) i postavljanje nekih ispravaka pomoći će, zajedno s priznavanjem da će u kratkom roku stvari biti teške i da su potrebne promjene dok se situacija ne preokrene.

Možda ono što se razlikuje od trenutne situacije s nezaposlenošću je vjerovanje da je to privremeno i da će ljudi jednom ponovo krenuti na posao. Za nekog je ovo stabilizirajuća misao: „Predviđam da će, kad sve bude rečeno i učinjeno, doći do velikog buma i ljude će se poželjeti vratiti u restorane, kafiće, a napojnica će napokon biti veća.“

Nadalje, postoje dokazi da kolektivna priroda ovog iskustva stvara osjećaj da smo svi zajedno u ovome. Benson spominje da su vlasnici restorana u njegovoj četvrti velikodušni i osjetljivi, plaćaju ljude unaprijed ili postavljaju kampanje za prikupljanje novca za radnike i grupe za podršku obiteljima. Iako to neće riješiti osnovne socijalne i ekonomske probleme, ljudima može pomoći da nisu krivi za svoje stanje: „Podržavanje je ideja da, kad se ljudi osjećaju tužno, bijesno, mogu negirati te osjećaje jer znaju da nisu izgubili posao zbog nečega što su učinili pogrešno i da to nije njihova krivica.“

Put prema tom naumu je prihvaćanje stvarnosti koliko god ona zastrašujuća bila. Projekti su sada zaustavljeni, no moramo ostati optimistični kako će se trenutna situacija poboljšati i da će se rad koji je nestao vratiti s vremenom. „Mislim da smo na nekoj razini svi zajedno u ovom čamcu. Ne osjećajte se izolirano.“ Dio strategije je zadržati tjeskobu i dalje ostati informirani o tome koji su resursi vani. „Život se ne mijenja. Bit će to dugi oporavak, ali nadamo se da ćete uspjeti zadržati svoj osjećaj ravnoteže.“

Izvor: BBC

Komentari