Više od 300 milijuna godina ovdje na Zemlji hodaju sisavci svih oblika i veličina.
Danas ova vrlo uspješna klasa životinja (i ljudi) postoji u gotovo svim većim staništima na kopnu, održavši se kroz velike klimatske fluktuacije i nekoliko masovnih izumiranja.
Teško je zamisliti svijet bez njih. Ipak, nova studija koju su vodili istraživači sa Sveučilišta u Bristolu sugerira da će pomicanje kontinenata na kraju značiti propast za sva toplokrvna stvorenja koja proizvode mlijeko.
Nedavni modeli predviđaju da bi Zemljin učinak stakleničkih plinova mogao dosegnuti kritičnu točku koja će većinu planeta učiniti “nenastanjivim za život sisavaca” kada se sljedeći superkontinent – kopnena masa koju neki nazivaju Pangea Ultima – formira u sljedećih 250 milijuna godina ili tako nešto.
“Formiranje i raspadanje Pangea Ultima će ograničiti i… u konačnici okončati nastanjivost kopnenih sisavaca na Zemlji prekoračivanjem njihovih toplinskih tolerancija, milijardama godina ranije nego što se ranije pretpostavljalo”, pišu istraživači koji stoje iza modela.
Trenutačno stručnjaci vrlo malo razumiju što se događa s klimom na Zemlji kada se njeni kontinenti spoje u jednu veliku kopnenu masu, što je događaj koji je promijenio svijet i koji se dogodio više od nekoliko puta u povijesti našeg planeta.
Zemljin posljednji superkontinent, Pangea, nastao je prije otprilike 310 milijuna godina i znanstvenici o njemu najviše znaju.
Koristeći Pangeu kao studiju slučaja, međunarodni tim istraživača iz SAD-a, UK-a, Kine i Švicarske pokušao je predvidjeti što će se dogoditi s klimom na Zemlji tijekom formiranja sljedećeg superkontinenta.
Njihovi rezultati sugeriraju da će u dalekoj budućnosti stvari postati puno toplije, nepodnošljivo vruće.
Ne samo da će Sunce emitirati oko 2,5 posto više zračenja, nego će formiranje superkontinenta drastično promijeniti globalni klimatski sustav, moguće isušivanje ogromnih dijelova zemlje i zadržavanje više ugljičnog dioksida u atmosferi.
Tijekom vremena prve Pangee, između prije 334 milijuna godina i prije 255 milijuna godina, razine atmosferskog ugljičnog dioksida porasle su s oko 200 dijelova na milijun na čak 2100 ppm. To je stvorilo ekstremne temperature oko 10 °C više od današnjeg globalnog prosjeka.
Da to stavimo u perspektivu, trenutne razine ugljičnog dioksida u atmosferi iznose oko 416 ppm u odnosu na predindustrijske razine.
Ako, u budućnosti, atmosferski ugljični dioksid ponovno skoči preko 560 ppm, čak i za samo jedno stoljeće, to bi moglo dovesti do masovnog izumiranja na razini ‘velikih 5’.
Nažalost, modeli sugeriraju da će se to vjerojatno dogoditi kada se formira Pangea Ultima, jer tektonika ploča stvara klimatske povratne informacije i izmijenjene vremenske sustave. Ako se, na primjer, manje slatke vode prenosi u unutarnja područja, to bi moglo isušiti šume i pretvoriti kopnene odvode ugljika u ugljične slavine.
Modelirajući najgori mogući scenarij, istraživači predviđaju da bi Pangea Ultima mogla rezultirati toplom mjesečnom srednjom temperaturom od 46,5 °C.
Sudeći prema današnjem znanju o kritičnom toplinskom stresu kod sisavaca, te će temperature vjerojatno biti previsoke za veliku većinu poznatih vrsta.
“Pri 280 ppm, većina tropa postaje nenastanjiva”, objašnjavaju istraživači, “a za 1120 ppm to se proteže kroz srednje do visoke geografske širine”
Zapravo, pri 1120 ppm, modeli sugeriraju da više od 8 posto Pangea Ultima neće nastaviti podržavati život sisavaca. U ovoj drastičnoj fazi ostat će samo nekoliko skloništa na visokim geografskim širinama.
Noćni glodavci koji rope još uvijek mogu preživjeti u ovoj regiji, kao i “visoko specijalizirani migratorni sisavci”.
Ali čak i sisavci koji putuju od staništa do staništa suočit će se s opasnim uvjetima jer se diljem Pangea Ultima stvaraju pustinje diljem kontinenta, čineći putovanje kroz ove sušne dijelove uglavnom ‘nepraktičnim’.
“Iako ne možemo odbaciti evolucijsku prilagodbu na toplinski i hladni stres, nedavne studije su pokazale da su gornje granice termotolerancije sisavaca očuvane kroz geološko vrijeme i da se nisu povećale tijekom prošlih brzih ili sporijih zagrijavanja”, pišu istraživači.
S obzirom na taj povijesni kontekst, mala je vjerojatnost da će sisavci evoluirati dovoljno brzo da se nose sa sljedećim Zemljinim superkontinentom.
Svemu lijepom mora doći kraj.
Izvor: Science Alert
Komentari