Kako su ljudska prava postala sprdnja

91
Scena s bangladeškog protesta mladih aktivista povodom pogubljenja sugrađanina u Saudijskoj Arabiji

Užasna slika iz Meke obišla je danas svijet. U stampedu hodočasnika najpoznatijeg muslimaskog svetišta poginulo je, prema zadnjim informacijama, 753 ljudi, dok je više stotina ozlijeđeno. Ministar zdravstva Saudijske Arabije kratko je to komentirao rekavši. između ostalog, kako je u pitanju “Božja volja”. Da u nekoj europskoj zemlji ministar izvali tako nešto, naravno da bi izbio skandal. Ali za Saudijsku Arabiju ništa čudno.

Prije samo nekoliko dana svijet, barem njegov čovječniji dio, bio je zgrožen imenovanjem upravo Saudijske Arabije na čelo UN-ovog panela o ljudskim pravima, kao da nije dovoljna sramota što su uopće njeni predstavnici ni blizu takvih tijela. Jedan od najrepresivnijih režima Bliskog Istoka na čelu tako nečeg? To je kao da Jacka Trbosjeka imenujete upraviteljem ustanove za zlostavljane žene. Ili da recimo Hitler posthumno dobije Nobela za mir.

Govorimo o zemlji gdje se u prosjeku svaki drugi dan nekome odrubljuje glava – tako se kod njih izvršava smrtna kazna i to javno. Tijela se potom ostave da vise koji dan. Žene se pogubljava za preljube i vještaštvo, općenito se smatraju osobama drugog reda. Maloljetne prijestupnike se razapinje, članovima LGBT zajednice također prijete progoni i pogubljenja, a blogeri koji zagovaraju demokraciju kažnjavaju se javnim bičevanjem i višegodišnjim kaznama zatvora. Nema govora o vjerskim slobodama, zemlja je izrazito zatvorena po tom pitanju. UN se više puta žalio na Saudijce zbog postupanja prema borcima za ljudska prava. Malo koje mjesto na planeti je za žene, manjine i disidente gore od Kraljevine. No, očito ih spašava nafta i status saveznika u očima Zapada, premda i niz zapadnih analitičara upozorava da upravo Saudijska Arabija financira pojedine terorističke skupine.

Šatori za koje su se mnogi pitali zašto SA u njih ne primi izbjeglice namijenjeni su hodočasnicima
Šatori za koje su se mnogi pitali zašto SA u njih ne primi izbjeglice namijenjeni su hodočasnicima

Drugi dio priče: Turska

EU povjerenik Donald Tusk najavio je u Bruxellesu kako Europa mora novčano pomoći Jordanu, Libanonu i Turskoj u zbrinjavanju izbjeglica. Spominje se milijarda eura, premda je jasno kako to ni izbliza neće biti dovoljno. Posebno se apostrofira Turska, koja zbrinjava oko dva milijuna izbjeglica i migranata, s navodima kako ljudima tamo ništa ne fali, kako je Turska sigurna i ljude se tamo može vraćati. To možemo čuti i u domaćoj javnosti. Čovjek se zapita, pravi li se netko tu slijep ili glup?

Cijeli je svijet mogao gledati kako se turska Vlada obračunava s vlastitim građanima tijekom ne tako davnih prosvjeda u Istanbulu, kada je na čelo kolone došao i glavni glumac kod nas popularne serije “Sulejman Veličanstveni”. S Kurdima se već godinama krvavo obračunavaju, još uvijek se ne želi priznati genocid nad Armencima, jedini način na koji je Turska do sad bila uključena u sirijski rat jest bombardiranje Kurda koji se bore protiv ISIL-a. Kada bi poslagali države svijeta prema broju utamničenih novinara, Turska je uvjerljivo na prvom mjestu. Isto vrijedi za cenzuriranje društvenih mreža, Youtubea i drugih platformi preko kojih se ljudi usude kritizirati vlast. Plaćenici koji su iz EU otišli boriti se za kalifat tamo su došli preko Turske, koja se pravila slijepa cijelo vrijeme, kao što nije reagirala ni kad je brutalno razoreni Kobane, nedaleko njene granice, bio pred padom.

Izbjeglice iz Sirije, jednim dijelom Kurdi, teško da će naći sreću u Turskoj koja ih ne želi. Kakav je to život u državi koja ti daje status gosta, a ne izbjeglice, čime nemaš ni prava iz Ženevske konvencije, te ne možeš npr početi raditi, već si osuđen na neki kamp i životarenje. Pitate li se zašto se ti ljudi odlučuju doći do Europe opasnim putevima, znajte da ne mogu doći do vize u europskim ambasadama, pa ne mogu recimo sjesti na avion i doletjeti, makar imali novca. Jasno je zašto EU želi dati novac i držati te ljude dalje od sebe, ali nazovimo onda stvari pravim imenom. A to sigurno nije humanost, pogotovo ako znaš da taj novac ne ide onima koji previše mare za ljudska prava.

B.Ž.

Komentari