Jednom me u nekom neobaveznom razgovoru jedan poznati riječki odvjetnik, skraćeno šupak pitao: Znaš li ti tko sam ja?
Naravno da sam mu odgovorila: A ti tko sam ja?
Možete li zamisliti njegovu facu? Još mi danas njegov izraz lica izmami osmijeh na lice.
Najgore od svega je što stvarno nisam imala pojma tko je on, nego mi je poslije ekipa objasnila da je on šupak koji puni novinske stupce.
Sjećam se situacije kad sam otišla s jednog, po tko zna koji put, odrađenog bezveznog sastanka i ušla u lift pun ljudi. Nakon mene ušao je predsjednik uprave i “ni bu ni ba”. Ali mi je sjeo… očitala sam mu bukvicu jer je kao tele ušao u lift i nije pozdravio nas koji smo bili unutra.
Možete li zamisliti njegov pogled? Sav se smotao, nije znao gdje gledati. Bio je u šoku, jadan naučen samo na analni alpinizam.
Kolege (neke nepoznate), da su mogle ušle bi u zidove od lifta od straha. Vjerojatno su bili uvjereni da nisam normalna. I njih bih bila zadavila.
Nedugo nakon toga, osvanule su naljepnica u liftu kompanije na kojima je pisalo nešto u stilu: Svi ćemo se bolje osjećati ako se budemo pozdravljali.
Ma mrš!
Šupci! Prvo su bili previsoko u svojim glavama da bi nas pristojno pozdravljali, a onda lijepe naljepnice.
Sjećam se selfija mojih dragih kolega s tim naljepnicama koje su mi slali u porukama. Vrištali smo od smijeha
Danas je naletio još jedan. Šupak.
Hvala životu što mi tu i tamo izmami osmijeh na lice i dobijem priliku da šupku kažem da je šupak.
Tekst: Željka Barbarić
Komentari