Susak bi trebao dobiti eko-busiće!

Iz najpovjerljivijih izvora – iz Bruxellesa stiže vijest: Susak će dobiti dva mini-busa na elektromotore!

1331

Ta dva eko-busića (moram im tepatiti u deminutivu jer to i zaslužuju) višeznačajna su za razvoj turizma na otoku Susku, ali su iskaz i neizmjerne brige za stalne (i povremene) žitelje otoka pijeska (sve manje), vinograda (još manje) i trstike (nasreću, budući da je samonikla, ntko je još nije mogao uništiti). Eko-busevi su najsuvremenija blagodat jer ih pogoni elektromotor umjesto nafte ili benzina koji zagađuje zrak. Kad (ako) eko-busići stignu na Susak, po starom susačkom običaju da se svim pridošlicama dade nadimak ili iskrivi izvorno ime, ti “eko-busići“ mogli bi postati „eko-busanići“! Isto tako je katamaran postao „katić“, „katić-maranić“, „kata“ i još nekih desetak vatrijanti.

Javljaju – iz navedenog Bruxellesa (središta Europske zajednice) – da su osigurana sredstva za kupnju navedena dva elektro-mini-autobusa iako ni lokalna, ni županijska, a ni državna zajednica nije dala ni kune. Naime, osigurana novčana sredstva za obnovu i razvoj otoka Suska Lijepa naša utrošila je za betoniranje glavne ulice kroz susačko Donje selo. Naravno, da nema betoniranog puta, ne bi bilo ni elektro-busića jer po bivšem pješčanom putu ne bi mogli prometovati.
Nova (buduća) susačka bus-linija mogla bi imati pet postaja – s nadstrešnicama (u kombinaciji – krović od trstike i gazište od pijeska) koje bi bile odslik susačke iskonosti i izvornosti.

susak

Prva postaja bi bila na Pristaništu, druga između Marketa na Obali i kuće Nikole Skrivanića Kolarića, treća između kuća Josipa (Pina) Morina i „žutog palačića“ Marie i Massima Pugelli, odnosno blizu Osmanove Slastičarnice, četvrta između Škole i Kluba iseljenika i peta blizu kuća Katice Cvetković i Zlatana Krvavice.
Kad budu dovršeni (sada u izgradnji) „dvori“ Mirka Ketovića, šesta postaja mogla bi biti uz kuću pokojnih Busanića Martikoća. Naravno, moglo bi se razmišljati i o kružnom toku autobusne linije koja bi išla (nastavljala) uz kuću Antona i Gaudencije Tarabokija pa do Studijenca – gdje bi bilo okretište. Nažalost, zbog uskoće ulice, bus-linija ne bi mogla ići uz trgovinu „Saita“ Milana Jurline pa zatim Kapele uz kuću Antona Picinića Tončića (Toninova) – zatvarajući krug kod spomenika Suščanima, poginulima u Drugom svjetkom ratu.

susak

Pretpostavlja se da bi se susački Gornjoselci borili i rukama i nogama da i oni koriste eko-bus do svojih kuća u Gornjem selu. Međutim, to je, ipak, daleko daleka budućnost jer bi trebala zaista velika sredstva da se betonira sav put od Donjeg do Gornjeg sela. Nema druge, zasad Gornjoselcima ostaje samo ispomoć traktorima ili pješke uz stube ma Putu Zbrdinovih ili Putem Kužićove, odnosno i „Bob stazom“.
Korištenje eko-buseva bilo bi raspoređeno za potrebe turista i lokalnog stanovništva. Lokalno stanovništvo imalo bi razumijevanja za pružanje usluga turistima (i onima jednodnevnima) iako im oni ne donose neku korist (osim što „uvoze“ i ostavljaju smeće).
Autobusi bi ujutro trebali voziti od pet sati, a posljednja vožnja bi bila sat vremena nakon večernjeg dolaska katamarana. Radi uštede – u kasnojesenskom, zimskom i ranoproljetnom razdoblju vozio bi samo jedan eko-bus jer za drugim ne bi bilo potrebe.
Kako bi dovođenjem eko-buseva na Susak – traktoristi – sadašnji prijevoznici putnika i prtljage – izgubili posao (naprimjer Mario Tarabokija Jasenčić i još neki drugi) – njih bi trebalo prekvalificirati u vozače eko-buseva. Tako bi bar četiri Suščanina dobili stalan posao (bar i samo dijelom godine) jer bi vozači eko-buseve vozili u dvije smjene.

Ne znam gdje bi eko-busići noćili, ali valjda bi se našlo neko rješenje s improviziranom nadstrešnicom (možda na Obali, u blizini kućice mjesnog vodovoda).
U svakom eko-busu mogla bi biti po jedna susačka djevojka (prodavačica putnih karata i susačkih suvenira) – odjevena u susačku svadbenu nošnju – u stalnom radnom odnosu, a i vozači bi trebali biti u susačkoj narodnoj nošnji koja i nije baš reprezentativna.
S reproduktora CD-a putnike u eko-busu razveseljavali bi susački napjevi – od one „Sansego gradiću“ do brojnih pjesama koje divno pjeva susačka zvijezda zabavne glazbe Gina Picinić. Nek’ se svira, nek’ se pjeva – ali samo „po susačku“! Cijena putničke karte trebala bi biti popularna, manja od cijene jedne kuglice sladoleda kod „Osmana“, a zauzvrat bi se dobivala razglednica Suska.

susak

Eto, samo jedna kratka vijest – stigla iz Bruxellesa – opravdano pobuđuje lijepe želje i izaziva pljesak svih onih koji žive na Susku, povremeno dolaze na taj otok-dragulj ili ga vole iz bilo kojih razloga. Razumljivo, Suščane posebno oradošćuje očita briga društva za njih i razvoj njihova otoka, premda to „društvo“ nije ono iz neposredne blizine već iz daleke daljine. Uređenje betonskog puta kroz Donje selo početak je betonizacije otoka pijeska, a dovođenje eko-buseva bila bi prirodna nadgradnja. Otok Susak bi tako mogao postati „svijetli primjer“ brige društva za stanovnike naših malih otoka.
(Jules Verne: Moje pjesme, moji snovi, 2016.)

Borislav Ostojić

Komentari