U Rijeci se više od desetljeća govori o vraćanju srednjovjekovnog zida na označenu betonsku liniju ispred Osnovne škole Nikola Tesla. Dijelovi toga zida od 2004. godine stoje uz vanjski zid crkve Blažene Djevice Marije u samome središtu grada, u neposrednoj blizini Kosog tornja.
Poslovno-stambena zgrada na Klobučarićevom trgu je završena, no nema naznaka da će zid konačno biti vraćen.
Na naš upit o sudbini srednjovjekovnog zida Konzervatorski odjel Rijeka odgovorio je kako je „Odjel za kulturu Grada Rijeke pokrenuo postupak javne nabave za radove vraćanja zida na lokaciju betonske grede uz novosagrađenu zgradu“, no potvrdu takve informacije ili bilo kakav odgovor od gradskog Odjela za kulturu nismo dobili.
Inače, srednjovjekovni zid je u registru nepokretnih spomenika kulture od 1970. godine.
S njegovom poviješću upoznao nas je prof. Theodor de Canziani, skrbitelj Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić – Brlić – Ružić. Njegova priča vrlo je precizna, zanimljiva, uvodi nas u povijesne trenutke Rijeke.
„Grad Rijeka je i prije svoga sadašnjeg naziva kroz varijacije u povijesti već kao Antička Rimska utvrda imao obrambene zidove što nam potvrđuju zabilježeni arheološki nalazi već u 18.stoljeću a posebice u 19.i 20. stoljeću. Razvijajući se iz Antičkog Rimskog Castruma sa popratnim naseljem u pravcu Rječine ona u kasnoj Antici nastavlja gradnju fortifikacija te Limesa koji od tog središta vodi preko Kozalske Kalvarije daleko prema Sloveniji. O tome nas 1726. godine detaljno izvješćuje naš sugrađanin Claudio de Marburg. Vladavinom obitelji Walsee i Devin te naposljetku Habsburg fortifikacije, bastioni, utvrde, kule gradska vrata i jarci bivaju sve do 18.stoljeća dograđivani i obnavljani. Zadnja velika obnova gradskih utvrda i zidina započela je kapetanatom baruna Stefana della Rovere koji postaje kapetan Grada Rijeke 1608.godine.
Taj riječki kapetan dolazi iz rimske plemićke obitelji iz koje potječu i Pape Sixto lV i Giulio ll. Radove je poticao i nadgledao kapetan della Rovere a izvodio ih je dijelom glasoviti slikar,kipar i graditelj Giovanni Pietro Telespohoro de Pomis. Taj je poznati stvaralac iz Graza sudjelovao na obnovi Riječkog Kaštela kao što je u Crkvi majke Božje Trsatske 1624.godine po narudžbi Stefana della Rovere naslikao sliku na oltaru Svete Ane Trojne u istoimenoj kapeli, zapravo grobnici obitelji della Rovere,a po smrti kapetanove supruge Anne della Rovere, rođenoj de Paar, na slici je u izvanrednoj maniri venetskog slikarstva prvih desetljeća 17.stoljeća prikazan i sam Stefano della Rovere kako kleči uz djecu, preminulu suprugu i obitelj pred Bogorodicom.
Gradski se zidovi i sve fortifikacije naposljetku ruše ukazom cara Josipa ll 1780. godine.
Bio je to danak urbanističkom razvoju grada osobito od 1719.godine kada Rijeka postaje Porto Franco odnosno Slobodna luka. Ostaci kula i zidina zapravo su slučajni zaostaci. Jedini veći dio zida povezan s dijelom postojeće ugaone gradske kule bio je onaj u nekadašnjem vrtu sestara Benediktinki iza Crkve Svetoga Roka.
Istovremeno Simone Adamich, otac Andrea Lodovica, kupuje vrt Benediktinki, 1787. godine i gradi svoju palaču na Fiumeri i druge kuće tako što ruši dio fortifikacija i gradi kanal u jarku i ulicu iza svoga posjeda“, kazao nam je prof. Theodor de Canziani.
Bedem je bio u opasnosti pred Prvi svjetski rat te nakon Drugog svjetskog rata, a i sada je njegova sudbina posve neizvjesna.
„Braća Slogar ruše dio gradske ugaone kule Lešnjak i na tom mjestu niče i danas postojeća kuća s memorijalnim natpisom bivše utvrde. Prodajom Benediktinskog samostana pred Prvi svjetski rat dio bedema je opet u opasnosti, no zalaganjem Riccarda Gigante i drugih spašen je.
Isto se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata kada je u raščišćavanju ruševina skoro ponovo bio eliminiran. Godine 1952. spašavaju ga Branko Rupnik i akademik Branko Fučić. Urbanistički ga je valorizirao arhitekt Igor Emili, a 1974.godine je konzerviran. Novi milenij učinio je novi kulturocid kopanjem podzemne garaže na začetom brisanju kontinuiteta riječkog urbanog razvoja. Neizvedeni planovi stihijski ostavljaju trag zida tek crveno oličenim smjerom njegove negdašnje trase. Bedem je ispiljen na komade, stegnut čeličnim zategama i stoji skriven poput sramotna čina iza kuće Slogar i Crkve Marijina Uznesenja. Gradnja poslovne zgrade tik do nekadašnje trase zida nije vratila komade zida na svoje mjesto, već je oskvrnula sve vizure toga lokaliteta. Iz Trsatske crkve pogledom usmjerenim u tom pravcu Stefano della Rovere obraze nam čini crvene od sramote“, zaključio je prof. Theodor de Canziani.
Komentari