39-godišnji Riječanin Petar Vizintin nestao je 1. siječnja. Otada obitelj nije čula ništa o njemu, osim nekoliko dojava čija se vjerodostojnost tek istražuje. Petar Vizintin posljednji put viđen je 1. siječnja na području Viškova. Srednje je građe, visok je 180 cm, ima ravnu smeđu kosu i oči kestenjaste boje.
O svemu se na društvenim mrežama oglasila njegova sestra Ana-Marija Vizintin iz ljubavi i brige prema svojem bratu te kako bi pobliže objasnila cijelu situaciju. Njezinu objavu prenosimo u nastavku:
“Dragi prijatelji, kolege i dobri ljudi,
od prvog dana kada je u našim okolnostima i mjerilima postalo očito da se naš Pero nema još namjeru vratiti kući bilo je jasno da će to već samo po sebi teško i iznimno napeto iščekivanje, traganje, propitivanje okolo, rezultirati i ovećim publicitetom s obzirom na to da su nestanci ljudi i sva jeziva misterija oko njih trenutačno izraziti medijski hype.
Kako i sama radim s medijima, u medijima jako dobro znam dinamiku i šablone po kojima se stvaraju priče, podiže se čitanost, gledanost, slušanost. Ima ljudi kojima to, doduše, odgovara, kojima vrijedi biti u centru pozornosti s čime god, daj šta daš stil, dok za mene u životu vrijede na prvome mjestu ljudi, njihova djela i stalni, stalni trud za bolje svoje i bolje drugih, neovisno jesi li u životu primio poziv, dar da pečeš najslasnije kolače, bilo da si pozvan stvarati nove trendove u svijetu robotike. Drugim riječima, svatko ima nešto svoje, ali svatko! kroz što može činiti svijet boljim mjestom. I to nije fraza, to je jedan od “najmanjih”, a najsvetijih, najkonstruktivnijih načina da se spajamo po dobrome. A to nam danas treba više nego ikada.
Pero je, unatoč životnim zapećima, dečko temeljnih vrijednosti. Zna itekako pružiti ruku. Cijepati neznacima drva. Obilaziti i redovito održavati rodbinske i veze sa slabijima, s manje jakima. Umirućeg oca, s kojim nam nije bilo baš najlakše u životu, iznjegovao je do zadnjeg daha u krupnim suzama, na svojim rukama, zajedno s mamom, očevom u tom trenutku bivšom ženom. Takva je moja obitelj – koliko teži nosimo križ toliko smo jači u dobrome i vjeri, što i jest smisao ljubavi koja, za razliku od sapuničarskog, amerikaniziranog “učenja” o ljubavi, ipak nema uvijek ružičastu boju.
U Kapucinskoj crkvi je sam od sebe i u tišini uredio ispovjedaonicu u kojoj je njegov prijatelj fratar vršio ispovjedi.
Kada sam rodila dvoje malenih, jedno drugome do uha, nije bilo boljeg prijatelja od njega: sa mnom je dežurao tolike temperaturne noći i s tolikom pažnjom prema mojoj djeci koju obožava. A i oni njega. To je njihov ujo s kojim rade spačke pa dođem doma, a oni obojali zidove u dnevnom boravku, ili jedu nutellu na žlicu ispred tv-a u 23 navečer, ili urlaju od smijeha i divljaju za desetoricu…
Ma čudo je toga!
Kroz život smo osim snažne povezanosti i međusobne pomoći koju smo si pružali, često i “samo” brat i sestra koji jedan drugome dižu tlak i živce, posvade se pa se mire, kako se kaže – ispičk…ju se pa se grle i smiju. Stalno mu govorim da je on za mene sve, više od mojih roditelja i više od svih ljudi koje sam, osim svoje djece, u životu upoznala.
Tražili smo ga toliko puta dosad kada bi nam “pobjegao”, kada bi se isključio na nekoliko dana i samo – nestao u neki svoj reset svijet pa otputovao za Vukovar, Dalmaciju, na otoke…uvijek bi se i vratio. To je njegov način da se nosi s svojim stvarima i mi smo se na to s vremenom naučili.
(Ujedno, za sve kojima je sada baš najvažnija stvar na svijetu “znati” zašto njegov nepovratak s novogodišnje proslave nije odmah “procesuiran” na ovaj eksplicitan način u javnost – u tome leži i odgovor. Zbog svih trenutačnih “kućnih” istražitelja i kriminalista koji život i unutarnji svijet moga brata uopće ne poznaju moram reći da je Policija informirana na vrijeme, da je pokazala veliko razumijevanje u svim razgovorima s mojom mamom prošli tjedan, ali i poznavanje cijele osjetljive situaciju i okolnosti koje nisu za javnost te da smo u suglasju za dani trenutak donosili odluke najbolje što smo znali i prema onome što smo zajednički u tim trenucima procijenjivali najboljim. Iskreno hvala svima koji su nam u tome pomagali od prvog dana.)
𝐙𝐚𝐭𝐨 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐧𝐞𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐭𝐞 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐞 𝐬 𝐝𝐨𝐛𝐫𝐢𝐦 𝐧𝐚𝐦𝐣𝐞𝐫𝐚𝐦𝐚, 𝐳𝐚 𝐬𝐯𝐞 𝐢 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐧𝐨 𝐛𝐫𝐨𝐣𝐧𝐞 𝐏𝐞𝐫𝐢𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐢𝐣𝐚𝐭𝐞𝐥𝐣𝐞 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐠𝐚 𝐛𝐚š 𝐨𝐬𝐣𝐞ć𝐚𝐣𝐮 𝐢 𝐩𝐨𝐳𝐧𝐚𝐣𝐮, 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐬𝐮 𝐧𝐞 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐝𝐚𝐥𝐢 𝐩𝐨𝐝𝐫š𝐤𝐮, 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐢 𝐩𝐫𝐮ž𝐢𝐥𝐢 𝐩𝐨𝐦𝐨ć 𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐞 𝐩𝐨𝐧𝐮𝐝𝐢𝐥𝐢 𝐳𝐚 𝐢𝐬𝐭𝐮 𝐢𝐦𝐚𝐦 𝐬𝐚𝐦𝐨 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐮 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐬𝐭𝐚𝐯𝐧𝐮 𝐦𝐨𝐥𝐛𝐮:
POMOZITE ponajprije dostojanstvenim praćenjem ove teme do njenog, nadam se i molim – sretnog završetka. Click bait novinarstvo, naime, nije rođeno u redakcijama – rođeno je među nama, u javnosti koja je srozala kriterije dobrog ukusa odavno. Kada čitam komentar jedne majke da golišave slike njezine malodobne djece na Internetu nisu problem, nego da je problem u pedofilima koji se ne znaju kontrolirati ?! (što je okej rezon, ali…common – vrati se pameti!) ili kada čitam degutantne (pr)ocjene o tome što je i kako netko trebao ili trebala nešto učiniti drugačije, nevažno – živimo u istom virtualnom svijetu pa znamo o čemu pričamo, ili dok sam promatrala mrcvarenja sto i jedne javne teme u kojoj se kaotično i brzinom svjetlosti stvaraju veze između fake i real newsa, između istine i laži, i kada vidim koliko nas sve to skupa goni i pali da budemo dio baš takvog svijeta, da ga sami podupiremo, zaključila sam da bi to bila moja jedina molba za pomoć kod dobronamjerne javnosti i medija, a posebno kod ljudi koji vole Peru – da se suzdrže od javnog komentiranja i da dostojanstveno isprate temu, da ne sudjeluju u stvaranju histerije i špekulacija.
Također molim da se ne provode improvizirajuće privatne istrage na svoju ruku te da sve informacije koje se mogu podijeliti – podijele obitelji privatnim, a ne javnim kanalima, ili pak da to učine preko Policije. Pero bi to sigurno volio i cijenio više. A svi koji će, unatoč ovoj molbi, činiti drugačije – jasno je onda ne čine to zbog Pere, nego zbog sebe samih.
Kolege iz medija, također, molim da se suzdrže od pretjerivanja. Da izvještavaju korektno, s mjerom i granicom oko interesa javnosti i privatnog interesa privatne osobe, obitelji i prijatelja te barem s nužnim poštovanjem prema jednom čovjeku kojeg život nije mazio, ali koji utoliko više ima jak osjećaj i suosjećaj za druge, volju da pomaže, veliku ljubav za ljude i djecu, duh koji zna lupati takve fore da se isplačeš od smijeha, jednostavno – odličan mindest u moru bezličnih kakvi nas okružuju i to – unatoč životnim nedaćama, a onda i povezanim životnim zapinjanjima. Svi koji znaju moju obitelj znaju da smo borci i da ne odustajemo tako lako.
Kroz novinarstvo i osjećaj za druge, kroz neke moje situacije neovisne sada o Peri, oduvijek me prati taj poziv da svojim pisanjem (u svim mogućim oblicima, kanalima i načinima) ili branim, pojašnjavam druge, slabije, napadnute, oštećene ili da istim ukazujem na izvrsnost u ljudima, idejama, organizacijama tamo gdje je ona očita jer sam duboko uvjerena da smo se odavno potkapacitirali u vlastitoj volji da svijet pokušamo gledati i graditi na boljim, pozitvnijim pristupima čak i kada te toliko peče da bi najrađe popustio niskim strastima i zavalio tri odgojne onom preko puta, minimalno tri odgojne….i ovo je moj način da se borim za bolje. Tako radim i inače, stalno – gdje god i kad god osjetim taj poziv – ja mu se otvorim i pozivam druge na isto.
A ovom konkretnom pozivu – da se jedan odazove, samo jedan jedini čovjek – svjetlo je utoliko jače. Kristoliko i teslovski jasna “strategija” koje se tvrdoglavo držim u životu.
Molim vas, stoga, samo dostojanstveno i s poštovanjem prema jednom životu u čijim cipelama nitko od nas nije hodao.
Ja ću se uskoro isključiti na neko vrijeme da zadržim fokus i na drugim dijelovima svakodonevice, vjerujući Bogu na što pozivam svih. Zahvaljujem na tolikim pozivima i podršci, pomoći i ljubavi za Peru, a svim njegovim istinskim prijateljima želim isto što i oni nama – da nam se Pero vrati i da svi skupa izdržimo što god da nas čeka narednih dana.
Pero moj, volimo te, volimo te..”
L.B.
Komentari