Riječka nastavnica o posljedicama pandemije: “Moji maturanti su apatični, bezvoljni, a nemamo psihološku pomoć”

39
Izvor: Screenshot N1

U emisiji Izvan okvira N1 televizije gostovale su učiteljica razredne nastave iz Zagreba Nikolina Matovina Hajduk i srednjoškolska profesorica iz Rijeke Tamara Šoić gdje su podijelile svoja iskustva s nastavom u doba pandemije. Tamara Šoić je kazala: “Naši su učenici samostalniji. Ovogodišnji i prošlogodišnji maturanti su generacije kojima je nepovratno oduzet dio školovanja i sazrijevanja. Moji maturanti nisu imali, niti će imati, maturalnu zabavu i putovanje, sve one stvari koje su dosad nama bile uobičajene i normalne. Zaista mislim da će trebati sjesti i vidjeti kakve će sve posljedice uslijediti jer ovo ne može tek tako proći da ta djeca ostanu neokrznuta. Možemo se nadati samo najboljem, ali već sad vidim da motivacija nije kakva je bila. Znam kako se maturanti ponašaju u ovo doba godine inače, toga sad nema, apatični su, bezvoljni, ima neuobičajenih ispada agresije. Ne u smislu opasnosti, nego čudne oblike ponašanja na koje nisam navikla. A nemamo psihološku pomoć izvana za te učenike, iz ministarstva nismo dobili timove, bilo što, da se djeci izađe u susret.”

Matovina Hajduk je istakla kako odgojno-obrazovni proces osim nastave podrazumijeva i kina, kazalište, jednodnevne izlete i slično: “U učionicama smo, gdje i jedu, to je nenormalna sredina u kojoj virtualno postaje sve više normalno. Mislim da je u neskladu što smo se s jedne strane navikli na to virtualno i ne razmišljamo o terenima, kazalištima, posjetama stručnjaka, a sukladno tome ne ide pomoć od resornog ministarstva u smislu – mislim da tamo nitko nema u svijesti to da virtualno postaje normalno, a da je virtualno u suprotnosti s onim kako se nastavni proces radi. Šokiralo me prošli tjedan kad su me djeca pitala hoćemo li ikad izaći iz škole.“

Ipak, Šoić je upozorila ne veći problem: “To je najmanji problem. Veći je problem recimo u strukovnim školama gdje su djeca zakinuta za praksu. Znanje se može nadoknaditi, ali praksu više nitko ne može nadoknaditi i to me najviše brine. Nismo puno ni zaostali u sadržajima, bez obzira koliko nam online nastava bila antipatična.”

S online nastavom došli su i brojni izazove, osobito kada govorimo o tome kako spriječiti prepisivanje. Ako se sjetimo situacije u kojoj su učenici trebali prekriti glavu ručnicima, Šoić i Matovina Hajduk istakle su kako se s takvom metodom ne slažu, no osudile su medijski linč: “Sigurno postupak kolegice nije bio zlonamjeran, sigurno nije niti prihvatljiv, svi smo se čudili tome. Međutim, ono do čega škola treba dovesti dijete nije znanje nego snalaženje, a po mogućnosti primjena. Naš sustav je isključivo usmjeren na ocjenu, a to je prva razina. Kolegica je vjerojatno imala najbolju namjeru s obzirom na cilj, svjesna da učenici prepisuju. Ako učeniku u 2. razredu osnovne škole za vrijeme ispitivanja mama čuči ispod stola i šapće, možemo li zamisliti dijapazon ideja učenika i roditelja, a sve zato jer se trči za ocjenom i to je naš problem. Treba razmišljati o tome da se stvari u sustavu ocjenjivanja moraju mijenjati, je li to mala matura u 4. razredu pa da do 4. nema ocjena, pa prijemni ispit za srednje škole, je li to baza ispitnih pitanja za nacionalno vrednovanje da u cijeloj Hrvatskoj imamo istu razinu zadataka, je li to micanje ocjena pa težište mature na razmišljanju, zaključivanju…”, kazala je Matovina Hajduk, a Šoić se nadovezala:

Pretvaramo se u vrstu žandara koji moraju trošiti energiju na to hoće li učenik prepisati i kako će nas nadmudriti. Imala sam situaciju da se mama toliko zanijela pokušavajući šapnuti da je zaboravila da mora biti skrivena pa je uletjela u ekran i objašnjavala. Nije mi to ništa za osudu jer nisu to stvari zbog kojih netko treba završiti u medijima, oko toga se nasmijemo i idemo dalje. Isto kao s kolegicom. Ministarstvo nije dalo jasne upute. Postoji pravilnik o pedagoškim mjerama koji propisuje mjere za određeno neprihvatljivo ponašanje, ali to je već dugo mrtvo slovo na papiru, to ionako nigdje ne piše. Ja bih kao poslodavac voljela vidjeti je li taj učenik bio problematičan, izostajao, jer bi mi to bio pokazatelj kakav bi bio radnik. Krivim odrasle, a onda mislim i na nas nastavnike koji smo isto u mnogočemu krivi, i roditelje. Nastavnike krivim jer za mene nastava koja se ne odvija uživo preko Zooma, to meni nije nastava. S druge strane, s tim učenicima na Zoomu jednostavno zaboravim da mene može iza svih tih ekrančića gledati bilo tko, fotografirati i sutra plasirati stvar u medije. I tu treba postaviti crtu. Trebali bismo imati sigurnost da smo u toj online nastavi zaštićeni, da ne može bilo tko snimiti i objaviti kako se sjeti. Mi smo opušteni s učenicima, pogotovo kad ste razrednik, zbližite se pa čovjek svašta kaže, bude duhovitih i napetih situacija koje van konteksta može svakako izgledati. Meni je van svake pameti to s ručnikom, ali medijski linč koji je uslijedio, na to sam reagirala.“

Isto tako, Šoić je naglasila kako je trenutno fokus isključivo na nastavnicima: “Prati se što i kako radimo, a nitko ne poteže pitanje kako funkcioniraju oni koji nas trebaju nadgledati – Agencija za odgoj i obrazovanje koja nam nije dala nikakvu podršku, ravnatelji koji ne prolaze edukaciju, posljedica je javno sramoćenje. Agencija koja bi trebala biti savjetodavna, poznaje samo mjere. Ovoj nastavnici će biti izrečena neka mjera, vjerojatno opomena pred otkaz i vjerojatno će dići ruke od svega i napraviti ono što radi 90% nastavnika koji nešto rade. U našem sustavu su nadgledani isključivo nastavnici koji imaju visoke kriterije i koji se trude nešto učiniti. Nastavniku čiji učenici imaju četvorke i petice, zbog čega se roditelji ne žale na njega, nikad neće nitko provjeravati nastavu. Ali nastavnik koji diže kriterije, njemu će ravnatelj sjesti za vrat, javnost, inspekcija i agencija. Treba maknuti ocjene i uvesti standardizirane ispite i onda nitko neće trčati za ocjenom.”

Naposljetku, nastavnice su se osvrnule i na korištenje društvenih mreža i mobitela kod djece te upozorile na njihove opasnosti: “U jednom danu se šest puta međusobno blokiraju, izgovaraju užasne rečenice, udružuju se pa nekoga izoliraju i to je sad sigurno u većoj mjeri. Neki dan sam razgovarala s roditeljima koji svojoj učenici 8. razreda ne žele kupiti iPhone. Djeca su je izopćila iz društva zbog toga. Premalo je stručnog kadra i ministarstvo bi trebalo početi razmišljati o tome da škole moraju biti nakrcane stručnjacima koji se bave nasiljem”, kazala je Matovina Hajduk, a Šoić je za N1 dodala: Toj djeci što kasnije treba dati u ruke mobitel. Onog trena kad im je nešto dostupno, stalno pomiču granice i za tren se dogodi nekakav slučaj. Klinci su takvi da ne znaju granice i ako im mi ne postavimo, oni neće prestati.”

Komentari