Putopis s Hitne na Sušaku (ilitiga o mentalitetu i njegovoj primjeni u medicini)

425
hitna pomoć

Riječanka Željka Babić na društvenim je mrežama napisala svojevrsni putopis s Hitne na Sušaku i pohvalila osoblje riječkog KBC-a. Iako nitko ne voli ići u bolnicu, lijepo je pročitati da su liječnici, medicinski tehničari i sestre dobri ljudi. Njezinu objavu prenosimo u nastavku:

“Putopis s Hitne na Sušaku (ilitiga o mentalitetu i njegovoj primjeni u medicini)

Danas sam provela dan s djetetom na Hitnoj. Šest sati i nešto malo više – ali sve je dobro. Nakon svih mogućih pretraga potvrdila se inicijalna hipoteza – naglo ustao, zamantalo mu se pa pao na komodu i nabio se pošteno. Postoji i latinsko ime za to stanje, sinkopa nešto nešto.
Sad i to znamo.

Iako nitko ne voli ići u bolnicu, na kraju je ovo bila lijepa ekskurzija i napunili smo baterije jer su ljudi na Hitnoj na Sušaku – top.

A i nije previše ofucano. Djeluje kao bolnica iz ovog stoljeća, a također i kao da je za ljude, što je puno i mi to, nakon svega, znamo prepoznati i cijeniti. Nema puno takvih medicinskih ustanova u ovoj zemlji.
Imaju čak i neki softver koji na velikom displeju pokazuje kome će što raditi i što mu je još ostalo.
Prvo je neki zabavni medicinski brat razbio paniku nekoj gospođi koja je isto završila na Hitnoj zabavnom tiradom o tome što sve njega boli i kakav mu je život.
Onda je jedna sestra zabrinuto konstatirala situaciju u čekaonici.

Naime, Riječani izgleda imaju zanimljiv hobby vikendom – lome kosti, ruke i glave.

– Ne mogu oni tako brzo doći koliko mi njih brzo možemo riješiti – odgovorila je coolerski starija doktorica. I osvojila moje srce.
Čulo se iz svih tih ljudi ono riječko:
“Krepat ma ne molat”.
Svi su bili divni. A kad je mene uhvatila panika oko šivanja glave, medicinski brat je izveo show u kojem je zabavio i nasmijao i mene i sina i sve ostale polomljene Riječane.
Mogla bih pričati sto sitnica koje su bile ispravne. Dugo nisam bila u bolničkom sustavu, a da su stvari ispravne.
Da su ljudi vedri i puni podrške. Da vladaju nekom psihologijom i razvedre najcrnje mrakove u ljudima. Vladaju poslom i ne daju se, čak ni kad im pola Rijeke šepusa po čekaonici.
I oprema, sve nekako djeluje kao da smo dio Zapada.
I tako. Šest sati boravka u mentalitetu “krepat ma ne molat” podsjetio me na razlog zašto ljudi vole ovaj grad.
Jer je drčno optimističan i nepobjediv duhom.
I jedino to je bitno. Onda se i sve druge nevolje nekako preskoče.
Kao što je sestra očitala bukvicu jednoj drugoj gospođi koja je zabrijala da ima rak. Nema toga ovdje. Misli pozitivno. Ali i nema toga da je netko sam u crnoj rupi. Nađe se neki brat, sestra da te izzajebava, da te nasmije, da te ljudski išamara da dođeš k sebi.
Krepat ma ne molat.

Jedna fraza ima moć prevesti ljude preko pakla.

Zato stvarno treba paziti kakve rečenice ugrađujemo u svoje softvere u glavi. Mogu nam služiti ili nas mogu pogurati u mrak.
A i svi su zidovi oblijepljeni plakatima “psihološka pomoć za medicinske djelatnike” – iako nemam ništa protiv prisutnosti svećenika u bolnici, tko želi i kome pomaže, sve to ima svoga smisla, ali drago mi je vidjeti i malo znanosti u pristupu ljudskoj duši. A i rekla bih da je ta mentalna skrb – koja je u Rijeci odlična na svim razinama – doprinosi zdravlju duha.
Znam, bilo je i bolje, znam Rijeka je isto deteriorirana – i vidim ja to. Ipak, vremena su teška bila i teška jesu i sve je bilo kako je bilo. U svemu tome – ovo što je ostalo i što jest je veliko i kao takvo treba cijeniti.
Eto, krepat, ma ne molat. Nazvat psihologa i pomoći si. Pa ćeš onda i pacijentima biti bolji.
Forza, Fiume”
Snimka zaslona 2022-11-27 095421
Izvor: Screenshot FB

L.B.

Komentari